Duhovna izgradnja

web-kos12Mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup, predvodio je misu za početak školske godine koja je održana 3. IX. 2018.

U nastavku donosimo nadbiskupovu homiliju kojom je započeta nova školska godina.

Dragi učenici, roditelji, učiteljice i učitelji!

  1. Ovom svetom misom započinjemo novu školsku godinu. Nekima je to prva, nekima druga, nekima treća, a nekima četvrta školska godina. Našoj je Katoličkoj školi „Josip Pavlišić“ također ovo četvrta godina otkad je počela djelovati. Tako ona s vama učenicima i učiteljima svake godine broji i dijeli svoje dane i godine. Budući da su učenici, učitelji i škola neraskidivo povezani, svima zajedno želim sretnu i uspješnu novu školsku godinu. Dakako, na poseban način to želim našim prvašićima i njihovim roditeljima. Naša narodna poslovica kaže: „Po jutru se dan poznaje!“ Neka bi u tom smislu početak nove školske godine bio tako uspješan da se iz njega već može naslutiti će će i čitava godina, a to znači i svi učenici i učitelji biti uspješni. U tom smislu vama prvašićima, ali i svim ostalim učenicima, učiteljicama i učiteljima želim veseo i radostan početak, kako bi zatim i svršetak za sve bio uspješan i radostan. Neka se na svima vama ostvari Isusova riječ: „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati“ (Mt 7, 16). Dakako, plodovi nečijeg rada mogu biti dobri i loši. Mi smo danas upravo ovdje da svi zajedno molimo za dobre plodove naše svima nam drage Katoličke škole i njezinih učenika i učitelja.
  2. Početak školske godine podsjeća nas i na činjenicu da je sve u ovom svijetu povezano s vremenom, pa tako i školska godina. I ona se sastoji od sekundi, minuta, sati, dana, tjedana i mjeseci koji, kao i ona, ustaljenim ritmom prolaze i nepovratno odlaze. Zato je vrijeme oduvijek zanimalo ljude, jer su se s njime osjećali životno povezanima. O tome nam progovara i pisac biblijske knjige Propovjednik, iz koje je uzeto današnje prvo čitanje. Osvrnimo se samo na prvu rečenicu tog zanimljivog teksta, koja glasi: „Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.“ To vrijedi i za posao koji se zove učenje i poučavanje. I on ima svoje vrijeme, koje se mjeri školskim i akademskim godinama, a ove opet sekundama, minutama, satima, tjednima i mjesecima. Kako vrijeme za bilo koji posao, tako i ono za učenje možemo potrošiti ljenčareći, zabušavajući ili radeći nešto drugo, umjesto onoga što bismo trebali raditi. Problem je u tom što je vrijeme nepovratno. To znači da se nešto što nije učinjeno u za to predviđenom vremenu može, doduše, nadoknaditi u nekom drugom momentu, ali to se uvijek događa na štetu onoga što je već ranije bilo planirano da će biti učinjeno baš u tom momentu. Tako nastaje zaostatak koji se teško može nadoknaditi. Zato je odnositi se prema vremenu krajnje odgovorno. U tom smislu naša narodna poslovica kaže: „Što možeš učiniti danas, ne odgađaj za sutra.“
  3. Kad već govorimo o vezi škole i vremena, ne možemo zaobići ni sadašnji trenutak u kojem se nalazi hrvatsko školstvo, pa tako i naša Katolička škola. Već se odavno govori o reformi školstva koju iziskuju duboke društvene promjene koje su posljedica stalnih tehnoloških i drugih inovacija na svim razinama društva. U tom smislu ono što je jučer bilo novo, danas je već zastarjelo, a ono što je danas novo, već će sutra biti nadiđeno. Zbog toga stara narodna uzrečica: „Pleti kotac kao otac“, danas više ne vrijedi. Naprotiv, vrijedi suprotno, tj.: „Ne pleti kotac kao otac!“ U takvim okolnostima i školstvo je izloženo potrebi stalne reforme. Kako znamo, ona je kod nas ove školske godine uvedena u nekim školama kao eksperiment. U to, koliko znam, nije uključena nijedna katolička škola. Ali to ne znači da smijemo čekati skrštenih ruku trenutak kad će reformu morati prihvatiti sve škole. Zbog toga apeliram na vodstvo naše Katoličke škole da intenzivno prati što se događa na planu školske reforme i da našu školu postupno sprema za trenutak kad reforma neće više biti ad libitum, tj. dana na volju, nego će biti obvezna.
  4. Škole nema bez učitelja i učenika. O tome ovisi ne samo njezina opstojnost nego i njezina kvaliteta, jer kakvi su učitelji i učenici, takva je i škola. Radi toga vas, dragi učitelji i učenici, pozivam i potičem da što savjesnije poučavate i učite, kako bi naša Katolička škola, čije je sjedište na riječkom brežuljku Belveder, bila svijetli primjer svima u našem gradu. Na to nas potiče i naša vjera. Upravo to potvrđuje i današnje čitanje iz Djela apostolskih koje govori o tome kako su Barnaba i Savao u Antijohiji, gdje su godinu dana bili gosti, poučavali mnogi narod te da su kršćani ondje prvi put nazvani učenicima. Ali su već prije toga Isusovi najbliži sljedbenici, među kojima su bili i apostoli, nazivani učenicima, a Isus Učiteljem. Dakle, biti kršćanin znači biti učenik. Sve to upućuje na duboku povezanost kršćanstva sa školama i učilištima, i to ne samo s onima gdje se poučavaju vjerske istine nego i s onima gdje se izučavaju i poučavaju i druge znanosti. Ako to znamo, jasno nam je zašto je Crkva od samih svojih početaka posebnu brigu posvećivala školama, koje je osnivala i uzdržavala. Kao izraz brige Crkve za poučavanje mladih u svjetovnim i duhovnim znanostima nastala je i ova naša Katolička škola koja se, poput svake ozbiljne škole, pridržava drevnog pravila: „Non scholae, sed vitae discimus!“.(Ne učimo za školu, nego za život.). A da bismo u školi po tom pravilu mogli djelovati, potrebno je upravo ono što sam malo prije rekao: uvijek učiti, ne bojati se izazova, ne bojati se ljudi koji više od nas znaju, jer od takvih možemo i sami nešto naučiti, dok od sebi ravnih po znanju i umijeću, ili možda od onih koji manje znaju i umiju nego mi sami, jedva što možemo naučiti.
  5. Znamo da u školi postoje teži i lakši predmeti. Tako je bilo i u „Isusovoj školi“, ako je suditi po evanđelju koje smo upravo čuli. Njegovim je učenicima tema o Isusovu tijelu kao kruhu života bila veoma teško nerazumljiva. Stoga, kad su čuli Isusove riječi: „Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“ (Iv 6, 54), mnogi su od njih rekli: „Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?“ (Mt 6, 60), te su napustili Isusa i njegovu „školu“. No, Isusa to nije pokolebalo, nego je i dvanestoricu svojih najbližih učenika upitao: „Zar ćete i vi otići?“. Na to mu je Šimun Petar odgovorio: „Gospodine, komu ćemo otići? – Ti imaš riječi života vječnoga“ (Iv 6, 68). Petar je, dakle, shvatio kako Isusov „tvrdi nauk“ ima u sebi životnu snagu, zbog čega ga vrijedi prihvatiti, makar ga potpuno ne razumije.
  6. Takvog tvrdog i teško razumljivog nauka ima i u školskim programima, zbog čega ga ni učenici ni učitelji ne vole. Učenici, jer je teško shvatljiv, a učitelj jer ga je teško tako objasniti da ga učenici shvate i prihvate. Zato vam, dragi učenici i dragi učitelji, preporučam da se u takvim situacijama sjetite Petrova odgovora te skupa s njime reknete: Nemamo kamo otići, stoga ne možemo odustati od toga da ga objasnimo i naučimo. Drugim riječima, u životu, a to znači i u školi, uspijevaju oni koji ne odustaju pred poteškoćama, nego se hvataju s njima u koštac sve dok ih ne nadvladaju. Neka tako bude i kod vas, dragi učitelji i učenici naše Katoličke škole „Josip Pavlišić“. Nadbiskup Josip Pavlišić, čije ime naša škola nosi, nije se bojao ni najtežih izazova, nego ih je s pouzdanjem u Boga prihvaćao i s njima se uspješno borio. Neka biste takvi duhovni borci i vi postali u ovoj školi. Zato se, kad vam je najteže, kad biste najradije odustali, uvijek se sjetite ustrajnosti i nekolebljivosti nadbiskupa Pavlišića, a Isusu odgovorite zajedno s Petrom: „Gospodine, komu ćemo otići? – Ti imaš riječi života vječnoga“. To znači reći ne svakom odustajanju i popuštanju, a reći da upornom radu i bori s poteškoćama i iskušenjima. Amen.

 

Mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup