Godišnje poruke nadbiskupa

nadbiskupiDraga braćo i sestre, dragi prijatelji!

Slavimo još jedan Božić u vremenu pandemije. Pa ipak to ne umanjuje ljepotu Božića jer kakve god bile okolnosti našega života, one ne mogu spriječiti onu duboku nutarnju radost koju nam donosi središnja poruka Božića: Bog nam je u novorođenom djetetu Isusu postao blizak i objavio svoju bezuvjetnu ljubav prema nama ljudima. Nitko tko mu vjeruje, pred ovom istinom ne može ostati ravnodušan. I ne biti radostan.

Okolnosti Isusova rođenja nisu bile lake. Bog se u Isusu utjelovio u obitelji za koju nije bilo mjesta među stanovnicima Betlehema. Isus je već prve noći svoga boravka na zemlji doživio isključenost i odbačenost. To se nastavilo i kasnije, kad se kao izbjeglica morao skriti u Egipat pred onima koji su mu vrebali život. Nije to bez razloga tako. On se utjelovio u odbačenosti zato da se mi ljudi ne bismo nikad osjetili od Boga odbačeni i isključeni. I da ne bismo odbacivali druge. On nikoga ne odbacuje. Čak i one ljude koji su se teškim grijesima svojevoljno udaljili od njega, on ne prestaje ljubiti i činiti sve da se spase i dođu do spoznanja istine.

Ovogodišnji Božić, koji nam je uvijek ponovo izvor radosti, slavimo u Godini obitelji: Obitelj – Amoris laetitia ili Obitelj – Radost ljubavi. I sâme nam prve riječi Papine apostolske pobudnice Amoris laetitia, iz kojih je i proizišao ovaj naziv, govore o radosti. Riječ je o radosti ljubavi koja se živi u obiteljima. Temeljni je i najbitniji sadržaj poziva svake obitelji ljubav. A plod je svake istinske ljubavi istinska radost. Svi izazovi s kojima se susretala Sveta obitelj, a to su od samog početka bili veliki izazovi i tražili su puno međusobne ljubavi i povjerenja, nisu mogli spriječiti radost koja je proistekla iz ljubavi i ispreplela odnose Isusa, Marije i Josipa. I naše se današnje obitelji nalaze pred mnogim izazovima. Ipak, ako imamo međusobnog povjerenja i ljubavi, ni nas nikakve izvanjske okolnosti ne mogu spriječiti da se i mi, uvijek iznova, svakoga dana, odlučujemo za ljubav: ljubav koja stavlja dobro drugoga ispred vlastitoga dobra. Takva ljubav donosi radost, i to ne radost koja traje tek neko vrijeme nego radost koja je trajna.

I Crkva je obitelj. I mi kao članovi Crkve pozvani smo i poslani biti, kao i u obitelji, jedni drugima očevi, majke, braća i sestre, sinovi i kćeri. Na taj poziv i poslanje, koje je poziv svih i poslanje svima, želi nas potaknuti i sinodalni hod, kao zajednički hod koji smo započeli i koji se sada odvija na biskupijskoj razini: „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“. Što se više budemo trudili postajati i biti obitelj, bit ćemo više i sinodalna Crkva, kao što vrijedi i obrnuto, te tako ostvarivati zajedništvo, sudjelovati u radostima i žalostima jedni drugih i svatko na sebi svojstven način odgovorno obavljati ono poslanje koje smo primili od Gospodina. Kao sinodalna Crkva koja je obitelj i obitelj koja svoju obiteljsku dimenziju pokazuje u sinodalnom dijalogu moći ćemo u svijetu biti autentičniji svjedoci ljepote kršćanskoga poziva koji smo primili i koji želimo, ali i trebamo ponuditi i svima drugima.

Pritom je važno da kao Crkva, koja je obitelj, spoznamo da u Crkvi, kao i u obitelji, treba biti mjesta za sve njezine članove. I da, kao što i obitelj mora biti otvorena drugim širim zajednicama i susretima, tako to treba biti i obitelj Crkve. Ako smo Kristovi, a po njemu se zovemo kršćani, u našim odnosima s drugima ne bi smjelo biti mjesta za isključivost i odbacivanje. Nikoga ne smijemo zbog naših predrasuda ili strahova isključiti iz naše ljubavi i zajedništva Crkve koja je obitelj. I uvijek kao obitelj koja je Crkva moramo pronalaziti nove načine i nove putove po kojima jedni drugima možemo očitovati Božju blizinu i dobrotu. Bog nas šalje da budemo odraz i odsjaj njegove ljubavi za svakog čovjeka. Pa ako se i događa da neki isključuju, mi budimo hrabri u odluci za prihvaćanje i ljubav, čak i po cijenu da doživimo neprihvaćanje i odbacivanje.

S nadom da ćemo ovoga Božića znati prepoznati i s ljubavlju prihvatiti Isusa koji nam dolazi ususret po svakom čovjeku, svima vama, draga braćo i sestre, želimo radostan Božić i blagoslovljenu Novu 2022. godinu!

U Rijeci o Božiću 2021.

 

Mate Uzinić,                                                                                   Ivan Devčić,

nadbiskup koadjutor                                                                    nadbiskup


 

Prihvatimo ruku Krista uskrsloga!

Uskrsna poruka riječkog nadbiskupa mons. Ivana Devčića i nadbiskupa koadjutora mons. Mate Uzinića

Draga braćo i sestre,

pandemija koronavirusa, protiv koje se borimo već više od godine dana, ne jenjava, a ni na područjima zahvaćenima potresom situacija se ne smiruje. Sve nas to, s ekonomskom neizvjesnošću koju to sa sobom nosi, ispunja strahom i strepnjom te otežava naš svakodnevni život. Dodamo li tome opterećenost osobnim krivnjama ili lošim međuljudskim odnosima, ne treba mnogo da osjetimo kao da pod teretom svega što nas muči tonemo, prepuštajući se beznađu.

Možda se tako više negoli ikad prije možemo prepoznati u slici Petra koji, krenuvši po moru prema Isusu, obuzet strahom od vjetra i oluje počinje tonuti. Strah nas okružuje, obuzima, paralizira – strah od bolesti, od potresa, od neizvjesnosti, od budućnosti. Izgubili smo ili gubimo kontrolu nad vlastitim životima. „Gospodine, spasi me!“, vičemo s Petrom.

Uskrs nas poziva da se othrvamo valovima koji nas zapljuskuju i potapaju i prihvatimo ispruženu ruku Krista uskrsloga. Prihvatiti je nije jednostavno. Taj čin zahtjeva odluku, uključuje preuzimanje odgovornosti i spremnost zakoračiti dalje u život, točnije u novi život. Radije bismo možda ostali u moru, prepustili se valovima da nas nose kud hoće, ostali ondje gdje smo sada, a možda se i vratili u prošlost. Svojim uskrsnućem Krist je pružio ruku spasa posrnulom čovječanstvu i izbavio ga od smrti. Svojim uskrsnućem on i nama trajno nastavlja pružati svoju ruku. To je ruka spasenja, nade i života.

Bog od nas traži hrabrost, traži odluku i traži našu vjeru. Njegova ispružena ruka čeka svakoga od nas. Uhvatiti je – to ima dalekosežne posljedice za naš život. To znači prihvatiti plan koji Bog ima s nama i za nas. I oprostiti se s vlastitom prošlosti, da bismo mogli s Kristom živjeti sadašnjost i budućnost. To znači i prihvatiti da nam Bog oprašta i zaboravlja naše slabosti i krivice jer nas ljubi i želi da živimo život u punini. U konačnici, to znači prihvatiti da su naš život i naša budućnost u Božjim rukama.

Prepustiti se Bogu, dopustiti mu da nam oprosti, da nas zagrli i da nas vodi, to je sve što Bog od nas i ovog Uskrsa traži. Njegova moćna ruka, pred kojom se dijele mora i stišavaju oluje, ispružena čeka na svakog od nas. Oduprimo se strepnjama i strahovima, budimo hrabri, ne bojmo se! Odlučimo živjeti kao novi ljudi, očišćeni, otkupljeni, da u punini zasja slika Božja na koju smo stvoreni. Zatražimo Božje oproštenje i oprostimo sebi i drugima. Neka zrake uskrsnog jutra prosvijetle i rastjeraju teške i tamne misli, i donesu nam utjehu, nadu, mir i radost. Zakoračimo s Uskrslim dalje u život sijući oko sebe dobrotu i ljubav prema svakom Božjem stvorenju, a napose pružajući naše ruke braći i sestrama u potrebi.

Sretan nam Uskrs!

Božićna poruka i čestitka riječkog nadbiskupa mons. Ivana Devčića i nadbiskupa koadjutora mons. Mate Uzinića

sl-dev-uz22“Da Krista rodimo u sebi i drugima” (Sv. Karlo Boromejski)

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji!

Ovogodišnja proslava Božića jedinstvena je i po tome što se događa u vrijeme pandemije koja nas je lišila mnogih lijepih stvari povezanih uz Božić, ali i prisilila da se oslobodimo mnogo toga suvišnog i nebitnog i da lakše dođemo do srži božićne poruke. Od svega onoga što nam je nametnula tradicija i običaji, onoga što su nam nametali i neki drugi interesi naših suvremenih proslava Božića, ostao nam je On, Božić, Isus sâm, koji nam se nudi da se, u nama i po nama i našim životima, rodi za ovaj naš današnji svijet ili da ga, kao ističe sv. Karlo Boromejski, „rodimo u sebi i drugima.“ To rađanje Isusa Krista u nama i po nama događa se po ljubavi koja je sama u sebi vrlo konkretna stvarnost. Ona se ne pokazuje u riječima nego u gestama, stavovima i djelima po kojima u drugima budimo novu snagu, nadu i radost. Prihvatiti, saslušati, osušiti suzu, utješiti, imati razumijevanja, biti strpljiv, ohrabriti, pružiti dobar primjer… geste su po kojima činimo ljubav konkretnom stvarnošću i Boga prisutnim u našim životima.  

S nadom da ćemo dopustiti Kristu da se  po našim djelima ljubavi i služenja trajno rađa u nama i u našim bližnjima, u našim obiteljima, u našim vjerničkim zajednicama i našem društvu, i da u svemu što činimo postane vidljiv on, naš Brat, Učitelj i Gospodin, od srca svima čestitamo Božić uz želju da u Novoj 2021. godini svakoga dana budemo Isusove majke, oni koje će ga nositi u svome srcu po slušanju njegove riječi i rađati po dobroti i ljubavi za ovaj svijet kojega on toliko ljubi da je htio postati jedan od nas.

U Rijeci, o Božiću 2020.

Mons. Ivan Devčić, riječki nadbiskup

Mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor