Povijest i identitet škole

Povijest
O Josipu Pavlišiću
Identitet škole


Povijest

Katolička osnovna škola „Josip Pavlišić“

Katolička osnovna škola „Josip Pavlišić“ prva je katolička osnovna škola u Rijeci. Osnovala ju je Riječka nadbiskupija na upit brojnih roditelja zainteresiranih za ovaj projekt. Uz snažnu potporu i suradnju grupe katoličkih laika koji su se aktivno uključili u pripremne radnje za njezin početak, škola je u školskoj godini 2015./2016. otvorila vrata prvoj generaciji prvašića. Nadbiskup riječki mons. dr. Ivan Devčić odgovorio je tako želji i potrebi roditelja da im djeca nastave odgoj i obrazovanje u sredini obilježenoj kršćanskim duhom, u kojoj se, uz kvalitetno obrazovanje, mogu razvijati i rasti kao cjelovite osobe.

Smještena u bivšoj zgradi Filozofskog fakulteta u Omladinskoj ulici br. 14, na Belvederu, škola nastavlja dugogodišnju povijest odgoja i obrazovanja na ovom području. Navedeni je objekt izgrađen davne 1902. godine za potrebe mađarske Pomorsko-trgovačke akademije, a dugi niz godina bio je sjedište Pedagoškog, odnosno Filozofskog fakulteta.  Danas je u njegovu prizemlju smješten Teološki fakultet, dok je ostali prostor namijenjen za školu.

Škola se može pohvaliti prostranim, lijepo urešenim i svijetlim učionicama, a zgrada raspolaže i velikim i uređenim okolišem i dvorištem u kojem učenici mogu provoditi vrijeme učenja i ponajprije razonode. Škola ima i poseban prilaz za osobe s invaliditetom, a roditelji u sklopu škole imaju mogućnost korištenja parkirališta prilikom dovoženja svoje djece.

Škola radi po Nastavnom planu i programu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, a nastava je organizirana sukladno propisanom kurikulumu. Posebna se pažnja posvećuje ljudskoj, intelektualnoj, duhovnoj i socijalnoj formaciji učenika, pristupajući svakom djetetu kao pojedincu, pomažući mu da otkrije i razvija svoje darove i sposobnosti te tako ostvari plan za koji je stvoren. Tome pridonosi i produženi boravak koji svojom strukturom i aktivnostima omogućuje individualni pristup i cjeloviti razvoj učenika. Pažnja koja se pridaje duhovnom sazrijevanju učenika prilagođenom uzrastu djeteta daje mogućnost roditeljima koji to žele da njihovo dijete raste i razvija ona uvjerenja i stavove na kojima oni temelje vlastiti odgoj u obitelji. Škola temelji odgoj na evanđeoskim vrijednostima stvarajući ozračje prožeto poštivanjem svake osobe i vrednovanjem onog što ona jest u sebi.

Škola prepoznaje važnu ulogu roditelja u odgojno-obrazovnom procesu te potiče suradnjui sudjelovanje obitelji u formiranju vlastite djece. Roditelji su uključeni u proces odrastanja i obrazovanja vlastite djece kroz razgovore s učiteljima i stručnim suradnicima, skupne susrete koji omogućuju obiteljima da sudjeluju u razvoju aktivnosti grupe – razreda, predavanja ili radionice koje daju prigodu obiteljima da »uživo« vide kako se njihova djeca snalaze u različitim područjima znanja i života, kao i  razna hodočašća, duhovne obnove i zajednička druženja.

Vjerujemo da samo u zajedništvu i suradnji raznih institucija, u prvom redu obitelji i škole, može biti garantirana kvaliteta i učinkovitost odgoja i obrazovanja na dobro, prije svega učenika, a onda i društva i Crkve u Hrvatskoj.

O Josipu Pavlišiću

nadbiskup Josip Pavlišić
nadbiskup Josip Pavlišić

JOSIP PAVLIŠIĆ (28. prosinca 1914. zaselak Srbljani, župa Stari Pazin – Rijeka, 9. prosinca 2005.)

Prva katolička osnovna škola na području Primorsko-goranske županije nosi ime pokojnog riječko-senjskog nadbiskupa Josipa Pavlišića, iznimno zaslužnog za školstvo, kao i za odgoj brojnih generacija vjernika u duhu evanđelja na području Riječko-senjske nadbiskupije.

Josip Pavlišić rođen je 28. prosinca 1914. u zaseoku Srbljani, župa Stari Pazin. Školovao se u Gorici u “Alojzevišću”, u kojoj se pripremao za pohađanje klasične gimnazije u Kopru. Teologiju je pohađao u Gorici, a u istome je gradu i zaređen za svećenika 2. travnja 1938. godine.

Kao svećenik upravljao je župama Gologorica i Krbune do 1945. godine. Jedan je od najzaslužnijih što je 11. prosinca 1945. u Pazinu otvorena Srednja škola za spremanje svećenika, tj. klasična gimnazija, u kojoj je obnašao službu ekonoma i duhovnika te podravnatelja i ravnatelja. Iz te su škole izišli ne samo brojni svećenici nego i mnogi istaknuti intelektualci, među kojima i nekoliko akademika i biskupa. Škola je opstala upravo zahvaljujući odvažnosti i upornosti svećenika Josipa Pavlišića i Bože Milanovića.

Dana 13. prosinca 1951. godine imenovan je pomoćnim senjsko–modruškim biskupom, a mjesec dana kasnije, 13. siječnja 1952., posvećen je za biskupa u Pazinu. U toj se službi, na sličan način kao prethodno u Pazinu, trudio oko Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, koje je također dalo mnoge istaknute crkvene i svjetovne djelatnike. Kad su neki govorili kako bi sjemenište zbog malog broja svećeničkih kandidata trebalo preseliti u Zagreb, Pavlišić je ne samo bio protiv toga nego je počeo gradnju nove sjemenišne zgrade. Time je proširio prostor za Visoku bogoslovsku školu i Bogoslovno sjemenište, ali i za Karitas Riječke nadbiskupije u vrijeme Domovinskog rata.

Pripisuje mu se u zaslugu osnivanje Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije 20. kolovoza 1969. godine, čijim je nadbiskupom koadjutorom imenovan te iste godine. Od 1973. službovao je kao apostolski administrator Riječko-senjske nadbiskupije, a 18. travnja 1974. postao je riječko-senjski nadbiskup i metropolit. Tu je službu obavljao do umirovljenja 5. siječnja 1990. godine. Umro je u Rijeci u Bogoslovnom sjemeništu „Ivan Pavao II.“ 9. prosinca 2005. godine, a pokopan je u riječkoj katedrali sv. Vida 13. prosinca.

Josip Pavlišić bio je pučki svećenik i biskup, obljubljen u narodu i kleru. Potaknuo je obnovu brojnih crkava i crkvenih zgrada na području nekadašnje Riječko-senjske nadbiskupije, često se izlažući i osobnim rizicima.  Bez te Pavlišićeve odvažnosti ne bi bilo moguće otvoriti ni prvu katoličku osnovnu školu u Rijeci.

Riječka je nadbiskupija stoga odlučila, kao osnivač škole, da Škola nosi ime nadbiskupa zaslužnog kako za školstvo na ovim prostorima tako i za obnovu mnogih kulturnih spomenika na području Riječko-senjske nadbiskupije i odgoj generacija vjernika u duhu evanđelja.

Identitet Škole

Katolička osnovna škola nudi  odgojni program kojemu je cilj:

  • potraga za kvalitetnijim obrazovanjem
  • briga za ljudsku, duhovnu, intelektualnu, socijalnu formaciju
  • osobna briga za svakog učenika
  • otvaranje učenika svijetu, a da pritom ne gubi nacionalni identitet.

U tome nam je pomoć bogato i široko iskustvo odgoja i obrazovanja katoličkih škola u Europi i svijetu.

  1. PEDAGOGIJA ŠKOLE

Srž našeg obrazovanja je cjelovita (integralna) ljudska formacija djece, jer su ona budućnost svake zemlje i nada Crkve (Ivan Pavao II.).

Obrazovni modeli naše škole u skladu su s vrijednostima hrvatskog Ustava i nadahnuti kršćanskom pedagogijom, čiji je temelj slika čovjeka stvorenog na sliku Božju, okrenutog nadnaravnom cilju u Kristu, od koga je spašen i pozvan da  sudjeluje u Njegovom životu. Našim učenicima se predlaže Krist kao model i kriterij života.

Odgoj se dakle sastoji u pomaganju učeniku da:

  • otkrije plan (projekt) za koji ga je Bog stvorio
  • u potpunosti ostvari taj projekt i time sve svoje sposobnosti.

Odatle proizlazi da svi darovi koje pojedinac prima ne smiju biti upropašteni, nego uzeti u obzir, njegovani i dovedeni do stadija u kojem će donositi plod. Držimo da samo dobra volja i entuzijazam, imati veliko srce ili velike projekte, nisu dostatni za pozitivno življenje. Potrebno je solidno i uravnoteženo oblikovati osobu u njezinoj cjelovitosti. Kompletnoj ljudskoj, duhovnoj, intelektualnoj i socijalnoj pripravi odgovara veća mogućnost zadovoljstva, sreće i uspjeha u životu. Skladan razvoj svih čovjekovih sposobnosti nazivamo cjelovitom (integralnom) ljudskom formacijom.

Stoga želimo brinuti o učenicima koji su nam povjereni na način da oni steknu skladan (harmoničan) razvoj konstitutivnih elemenata osobe. To nastojimo postići ponajprije garantirajući učenicima integraciju u školu, pomažući im da nadiđu vlastite socijalno-ekonomsko-kulturne uvjetovanosti i nelagode, uzrokovane različitošću njihovih sposobnosti.

Pritom je važno da razum, nadahnut svjetlom vjere u apsolutne i nadnaravne vrijednosti, bude vođa volje u nadvladavanju strasti. Taj proces, dakako, ne smije potiskivati izričaje osobne afektivnosti i kreativnosti, nego pomoći da se ostvare u svjetlu tih vrijednosti. Sve to sadrži naše geslo: Cjelovit čovjek (homo integralis). Cjelovita (integralna) ljudska formacija u službi civilnog društva i Crkve zalog je i izvor sigurnosti i osobnog zadovoljstva pojedinca.

a) CILJEVI RAZVOJA

Cilj je Škole razvijati:

  • inteligenciju upućujući učenike da iznutra čitaju stvarnost i povijest, uzroke i posljedice
  • spoznaje koje trebaju upraviti sposobnosti učenika da raste i da bude sposoban činiti (djelovati), a samim time da bude sposoban “biti” i “biti tu” (u konkretnoj situaciji), nadahnut Kristom i Njegovom porukom potpune i sveopće ljubavi
  • duhovnost, i to na način da se svaki učenik otvori osobnom odnosu ljubavi s Bogom Ocem, Otkupiteljem, s Bogom Ljubavi; da Boga osjeti bliskim prijateljem i da taj odnos ljubavi postane temelj učenikova izbora i djelovanja
  • osobnu savjest kao mjesto u kojem se čovjek susreće s Bogom, odgovara na Njegov poziv i preuzima odgovornost
  • svijest društvene odgovornosti  kao izričaj solidarnosti i kršćanskog svjedočenja
  • volju kao usmjerenost prema dobru i gospodarenju nad iracionalnim i afektivnim strastima
  • osjećajnost kao potvrdu neponovljive samostojnosti i identiteta svakog pojedinca.

b) DJELOVANJE

Ključni pravci naše pedagogije su:

  • ODGAJATI razumijevanje, pamćenje, maštu, osjećajnost i estetske sposobnosti. To će osposobiti učenika za promišljanje naravnoga čovjekova svijeta na način da ga u tome ne vode isključivo načela vlastite koristi nego i pitanja o čovjekovoj sudbini u svijetu i odnosu s Bogom. Treba se truditi u učenikovoj svijesti probuditi želju da dosegne “stabilnost duha, sposobnost odlučivanja i ispravnost u prosuđivanju situacije i ljudi”. (II. Vat. Koncil)
  • POUČAVATI putem didaktičkog sustava i odgojnih programa prilagođenih dobi, uvoditi učenike u stjecanje potrebnih sposobnosti za dosezanje najboljih stupnjeva ljudske kulturne formacije.
  • FORMIRATI karakter koji će biti gospodar volje u vršenju dobrih djela, koji će usmjeravati slobodu izbora k dobru, i to u svakodnevnom životu učenika, da bi postali spremni znanje pretvoriti u aktivnu sposobnost života i djelovanja.
  1. METODOLOŠKI I OPERATIVNI PRAVCI

Metodološki i operativni pravci su načini formativnih ponuda i nacrti učenja, kao i njihovo ostvarenje sukladno ciljevima odgojnog projekta.

a) pozornost usmjerena na osobu

Pedagogija Škole se temelji na pažnji prema svakom pojedinom učeniku, neponovljivom u bogatstvu vlastite osobe. Takva se pedagogija ostvaruje u sljedećim odabirima:

  • Razne kulturne aktivnosti trebaju ići za formativnim znanjem, koje bi imalo orijentativno značenje za učenika, tj. koje bi ga osposobilo za vlastite izbore i za izražavanje vlastitog bogatstva i originalnosti.
  • U odgojnom procesu, u mirnom i korektnom ozračju, treba iskoristiti osobni odnos između učenika i učitelja, kao i između samih učenika, naglašavajući dijalog i osobno sudjelovanje.
  • Slijedeći kršćanske kategorije međusobne pomoći, bratskog ispravljanja i suradnje u poteškoćama, stalno se potiče i motivira na učenje i ostvaruje strategija potpore i ohrabrenja.

b) pozornost usmjerena na učenje

U uskoj povezanosti s glavnim ciljevima, a posebno s pažnjom posvećenoj osobi, velika se briga posvećuje učenju:

  • motiviranjem učenika, buđenjem njihova interesa putem problematizacije i otkrića, pomaganjem da stvore i oblikuju kritičnu svijet, poštujući bogatstvo učenikove osobnosti i originalnosti
  • upućivanjem učenika u sistematsko, a ne površno učenje; izbjegavajući općenitost, upućivati na ono što je važno i bitno
  • uzimanjem u obzir način razvoja učenika, osobnu situaciju, socijalno-kulturološki kontekst, sposobnosti ritma učenja – učitelj  je prijatelj učeniku koji mu olakšava proces stjecanja novih znanja i stavova
  • ocjenjivanjem ne samo s obzirom na uspjeh u usvajanju pojedinih sadržaja nego i s obzirom na učenikov proces rasta i tijek formacije.

c) pozornost usmjerena na odnos škola – obitelj

Da bi roditelji mogli slijediti tijek formiranja vlastite djece predviđeni su:

  • razgovori s učiteljima i pedagozima, koji će im predočiti napredak u različitim disciplinama te će se s roditeljima obraditi pitanja kao što su metode učenja, emotivni i društveni razvoj svakog učenika
  • skupni susreti koji će dopustiti obiteljima da sudjeluju u razvoju aktivnosti grupe – razreda; javna predavanja koja će dati prigodu obiteljima da “uživo” vide kako se njihova djeca snalaze u različitim područjima znanja i života
  • kazališne i glazbene priredbe, sportska natjecanja i sl. koja će osposobiti učenike da razviju svoje mogućnosti surađujući s drugima, ujedinjujući razne “talente” i to u duhu radosnog dijeljenja i suradnje.

Uz navedeno, s ciljem kulturološkog i socijalnog obogaćenja, Škola promovira sljedeće inicijative:

  • kulturološke – susreti na teme povezane s problematikama suvremene kulture, kontakti s drugim školama radi izmjene iskustava i provjera ispravnosti odgojnih procesa
  • religiozne – predavanje o vjersko-moralnim temama, dani duhovnosti, molitveni susreti, ljetni kampovi; potiču se učenici i njihove obitelji da budu aktivni članovi župnih zajednica
  • sociološke – u skladu s lokalnim potrebama učenici se potiču na rad u dobrovoljnim udruženjima s karakterom solidarnosti prema bližnjem
  • sportske – škola ili institucije s njom povezane organiziraju turnire, utrke, učeničke igre i sl.
  1. ŠKOLA, ZAJEDNICA KOJA ODGAJA

Odgojni projekt se može djelotvorno ostvariti samo zajedničkim naporom te je zadaća svih:

  • stvoriti miran i radu prilagođen ambijent gdje svatko izvršava vlastite dužnosti znajući da može računati na razumijevanje i na zajednički podijeljenu odgovornost
  • stvoriti ozračje iskrenog dijaloga koji olakšava međuljudske odnose.

UČITELJI,  kao oni koji su neposredno odgovorni za ostvarenje odgojnih ciljeva, trebaju:

  • produbiti vlastitu duhovnu i pedagošku formaciju u svjetlu Evanđelja
  • u formaciju učenika, s odgovornošću i u duhu služenja i ljubavi, uključiti vlastito kršćansko i ljudsko iskustvo
  • stalno osuvremenjivati vlastitu izobrazbu, da bi mogli shvatiti smisao socijalno-kulturoloških promjena s kojima se škola treba stalno kritički suočavati
  • svaki od njih, s osobitostima vlastitog ljudskog iskustva, sudjelovati u zajedničkom radu istraživanja novih odgojnih putova i zajedničkih projekata
  • dati osobni doprinos i osobno svjedočanstvo i u vanškolskim inicijativama.

RODITELJI su prvi i posljednji odgovorni za odgoj i obrazovanje vlastite djece. Njima se Škola obraća s ciljem da:

  • sudjeluju u odgojnom projektu, u njegovim načelima i pravcima djelovanja
  • surađuju sa Školom u odgoju svoje djece skladnim životom i odnosima utemeljenim na vjernosti i povjerenju; da sudjeluju u školskim i izvanškolskim inicijativama budući da škola, sa svoje strane, smatra roditeljsko iskustvo i njihovu specifičnu kompetenciju nezamjenjivo vrijednim doprinosom odgojnom djelovanju i učeničkom poznavanju raznih radnih djelatnosti.

Sudjelovanje roditelja u školskom životu događa se putem osobnih i grupnih susreta s učiteljima. Ti susreti trebaju imati formativni (ne samo informativni) karakter te biti usmjereni na upoznavanje obiteljskih problema, kao i upoznavanje odgojnih, kulturnih i religioznih poduka škole.

UČENICI su oni prema kojima su usmjerene sve aktivnosti naše Škole.

Njima se obraćamo:

  • da budu spremni ozbiljno prihvatiti odgojno-obrazovni projekt Škole, u odgovornosti prema učenju i poštivanju Škole, njezinih pravila i svakog njezinog člana
  • da svjesno preuzimaju vlastite odgovornosti prema sebi i društvu
  • da sudjeluju u školskim i društvenim inicijativama (kao dobrovoljci).

SVEĆENICI, REDOVNICI I REDOVNICE su prisutni u Školi radi pastoralnog služenja, pozorni na probleme djece i spremni pomoći im u traženju bitnih odgovora u njihovom životu. Blizu su obiteljima s kojima dijele napetost života i odgojni napor pred izazovima društva u pravcu traženja odgovora koji će imati katolički biljeg.