Tjedna poruka vjeroučitelja

Sveti Josip


Danas Crkva pred nas stavlja čovjeka koji nam ne ostavlja ni jedne napisane ili izgovorene riječi. Stari latini su znali reći: „Res non verba!“ i upravo je takav bio Sveti Josip; čovjek djela. Učimo se od njega kako prihvatiti volju Božju, kako ustrajno i pošteno raditi, kako se brinuti za vlastitu obitelj i ne uznositi se. Josip je bio hranitelj Onog, koji je samim sobom nahranio čitav svijet – Kruha koji je s Neba sišao. Sveta nas Terezija Avilska potiče da mu se uvijek i u svakoj potrebi utječemo, jer nikada se nije čulo da je netko molio Josipa kakvu milost, a da mu nije bila dana. Riječ koja je tijelom postala, naš Spasitelj Isus, bio je poslušan svojem zemaljskom ocu, budimo uvjereni da ga neće odbiti i danas ako mu se smjerno utječemo. Ite ad Joseph – IDITE JOSIPU!
Više pogledajte na videozapisu: Sveti Josip

„Iskušavao ga Sotona, a anđeli mu služahu.“

Započeli smo još jedan korizmeni hod prema Uskrsu. Dok promatramo Isusa u pustinji, promišljajmo o svojim pustinjama. Koji dio mog života je opustošen? Za čim osjećam glad i žeđ? Jesu li opustošili moji odnosi s Bogom ili s bližnjima. I nama se često čini kako nas okružuju zvijeri, teško je biti ustrajan i ostati vjeran kada nas Sotona iskušava, ali na svu sreću postoji izlaz. Pozovimo Isusa u pustinju svoga života, zamolimo ga da pošalje svoje anđele koji će rado doći i služiti nam. Nije lako odricati se onog što nam čini zadovoljstva, ali tek kada ispraznimo svoje ruke od suvišnosti koje svijet nudi, možemo primiti obilje koje nam Isus želi dati.
Videozapis pogledajte na poveznici: Prva korizmena nedjelja

„Probudi se, ti što spavaš…i zasjat će ti Krist!“ ovog Božića.

Svatko će od nas jednoga dana stati pred lice Božje. Nitko ne zna kada će to biti. Stoga Crkva pred nas stavlja milosno vrijeme došašća, kako bi se podsjetili da se susret s Isusom svakog dana sve više približava. Jesam li već sada spreman? Današnji čovjek naglasak stavlja na fizičku spremu, no Pavao nas u Poslanici Timoteju potiče: „Vježbaj se u pobožnosti!“ I dok ćemo u blagdansko vrijeme često dozvoliti svome tijelu budnost do kasno u noć, ne dopustimo da naša vjera ostane u dubokom snu. Krist je Svjetlo svijeta, ako s Njim ne idem kroz došašće tapkat ću u mraku pored nebrojenih lampica.

„U malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga!“

Krist nam ove nedjelje progovara o talentima koje nam daruje. Koji su to moji talenti? Prvo što nam na pamet pada posebne su vještine i sposobnosti u kojima možda i ne vidimo sebe, poput sporta, glazbe, likovne umjetnosti. No, prije nego odustanemo i krivo zaključimo kako nismo dobili nikakav talent, valja nam dublje ući u značenje te riječi. Ovdje se misli na sveukupnost dobara, znanja i mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju za širenje Radosne vijesti. Ruke, noge, riječi, zdravlje, vrijeme, posao sve to trebamo iskoristiti kako bi se Evanđelje umnožilo u srcima što većeg broja ljudi. Budimo poput svetaca: „u miru, ali nikad na miru“. Treći sluga bojao se da ne pogriješi, pa je odlučio ništa ne učiniti. Sveci nisu osobe koje ne griješe, već osobe koje neizmjerno ljube. Poslušajmo Majku Tereziju i ne zabrinjavajmo se što nismo kadri učiniti velike stvari za Boga. Činimo svakoga dana mnoštvo malih djela s velikom ljubavlju i ući ćemo u radost Gospodara svoga.

Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!

Hoće li nas Zaručnik jednoga dana ubrojiti u mudre ili u lude? Simbol svijeće slika je naše vjere i osobnog odnosa s Kristom. Upaljena svijeća bila bi čežnja za susretom i spremnost na isti. Ugašena je svijeća pak slika vjernika koji po tradiciji obavlja vjerske običaje. Iako se takvom čini kako je često boravio u kući Gospodnjoj, te zaslužuje nagradu, takvom će Gospodin reći:“ Ne poznajem te“, jer se nikada i nije iskreno susreo s Njime. Izaći Zaručniku u susret, za života, značilo bi susretati svaku osobu s mišlju: „kao da susrećem Krista“. Svijeća nas potiče na još jednu misao o smislu našega života; njen je smisao da osvijetli i ugrije, trošeći se pritom. Upravo je smisao našeg života biti svjetlo svijeta, izgorjeti i potrošiti se za druge, „ a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“.

„Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima.“

Stara grčka riječ za grijeh bila je hamartija. U doslovnom smislu kada strijelac promaši metu/cilj. Kakve si mi ciljeve postavljamo u životu? Jesu li oni prizemni ili uzvišeni. Ne bi bila tragedija kada bismo ih postavili visoko, pa pogodili nešto niže. Najveća je tragedija života ciljati nisko i pogoditi. Već u Starome zavjetu stoji nam najuzvišeniji poziv: „Sveti budite! Jer Ja sam Svet“. Mi ljudi znamo reći: „s kim si, takav si“. Ako želimo biti sveti, tada se često i kvalitetno trebamo družiti s Isusom; kako bi na koncu našeg života ljudi mogli reći: „On je ličio na Isusa, bio je svet“. U svakoj se prilici pitajmo: „Što bi Isus učinio na mojemu mjestu?“ I umjesto da u molitvi blebećemo, zajedno s psalmistom zavapijmo: „Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim: da živim u Domu Gospodnjem u sve dane života svoga“.


bližnji

„Ljubi Gospodina, Boga svojega, i svoga bližnjega kao sebe samoga.“

Lako je nekom reći: “Volim te.“, lako je pružiti siromahu nekoliko kuna od našeg suviška, lako je nasmijati se susjedu kada ga slučajno sretnemo na stubištu. Mi često mislimo kako je život vrijeme, dano nam na uživanje, kojeg valja ponekad začiniti pokojom dobrom gestom ili riječju. Ne, naš život na zemlji mora biti poklon za druge. Krist nas opominje: „ Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene (i bližnjega), taj će ga spasiti.“ Neka naše srce svakog dana odgovara kao Majka Tereza kad su je pitali tko bi joj nakon Boga, koji joj je zasigurno na prvom mjestu, bio na drugom, trećem… „Meni je Bog na svakom mjestu“. Potražimo Ga ovog tjedna u ocu, majci, sinu, kćeri, susjedu, učeniku, strancu, siromahu. Što god učinili njima, Bogu smo učinili.

CARU CAREVO

„Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“

Svakoj osobi s ispravno formiranom savješću jasno je da nije dopušteno sebi pridržavati ono što je tuđe. Ovotjedno nas Evanđelje poziva da se zamislimo nad pitanjem što to pripada „ovom svijetu“, a što pripada Bogu. Sve raspadljivo prepustimo raspadljivosti, ali što onda Bogu dati? Bog od nas ne treba ništa, On nam po Izaiji poručuje: „ Ta sve je moja ruka načinila i sve je moje“. Krivo je misliti da Bog želi nešto od nas, On želi nas. Nađimo danas vremena za stati pred Gospodina, zagledajmo se u Njegov križ i sa svetim Augustinom uskliknimo: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi“.

svadba

„Koga god nađete, pozovite na svadbu.“

 Zamislimo vjenčanje nama drage osobe; sina, brata, prijatelja. Htjeli bismo da im dođu sve bliske osobe koje su pozvane na slavlje. No, kako bismo se osjećali kada bi jedan po jedan počeli otkazivati i na kraju bi slavlje moralo biti bez uzvanika. Sada zamislimo Oca Nebeskog, priprema gozbu Sinovljevu. Svake nedjelje pozvan sam na taj najuzvišeniji događaj na Zemlji. A što činim? Izgovaram se poslom, odmorom, utakmicom, izletom u prirodu… No, tko je onaj koji dolazi, ali ne bijaše odjeven u svadbeno ruho?

To je onaj koji dolazi, a srce nije obukao u čežnju za Bogom. Nedjeljno nas čitanje poziva da se zapitamo idemo li na svetu misu iz običaja, radi navike, ljudskih obzira… Bog čezne za nama. Odgovorimo na Njegovu čežnju zajedno s psalmistom: „Žeđa duša moja za Bogom jakim, živim…Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne Bože za tobom… Žedna mi je duša Boga, Boga živoga…“

vinograd

„Vinograd će iznajmiti drugim vinogradarima.“

Ovotjedno nam nedjeljno čitanje donosi Isusovu prispodobu o vinogradu i vinogradarima. Svatko od nas slika je vinogradara. Bog nam na korištenje daje vinograd, ali valja nam se upitati; „Bože što je moj vinograd?“. Naše radno mjesto, mjesto je našeg posvećenja. Za učitelje i učenike to je škola, za doktore bolnica, za prodavače trgovina… Ponašam li se kao onaj koji posjeduje dijete, posao, materijalna dobra ili kao onaj koji se skrbi o njima da više dobra donesu i da se Bog po mojem radu više proslavlja. Sve pripada Bogu i kad to shvatimo, kad krenemo svakodnevno izgarat gdje god bili, na kraju dana izgovorimo ponizno kao sv Franjo: „Sluge smo beskorisne, učinismo što smo bili dužni učiniti.“ Budemo li tako činili Krist „Domaćin“ neće uzeti od nas vinograda i iznajmiti ga drugima.

misao 17

„Dva su grijeha protiv kršćanske nade; fanatična pretpostavka i očaj.“

U vremenima krize čovjek je po naravi sklon „skrenuti“ u krajnosti. Fanatična pretpostavka zamagljuje stvarno stanje stvari. Bog čini čuda, ali draža su mu ona svakodnevna mala koja čini u suradnji sa zdravim razumom koji nam je darovao. Očaj nas pak blokira, odvaja, truje. Ni u njemu nema mjesta za razborito rješenje. Ono na što nas Krist poziva u ovim izazovnim vremenima je smireno i sabrano promišljanje. Nema Uskrsa bez Kalvarije i Golgote. Zagledajmo se u Krista na križu, jer on nam poručuje: “u Njega gledajte i razveselite se… evo jadnik vapi i Gospodin ga čuje, izbavlja ga od straha svakoga!“ Ne bojmo se, naš Uskrs je blizu!


 

Tjedne poruke vjeroučitelja – arhiva 2019/2020