Školska godina 2022./2023.
Uskrsna poruka nadbiskupa
Drage sestre i braćo, dragi prijatelji!
Prema Evanđelju po Mateju, za stolom posljednje večere, prije svoje muke, Isus je nagovijestio učenicima: „Svi ćete se vi još ove noći sablazniti zbog mene. Ta pisano je: Udarit će pastira i stado će se razbjeći. Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju“ (26,31-32). I prvoga dana u tjednu, kad su Marija Magdalena i druga Marija došle na Isusov grob, susreću anđela koji im govori: „Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti“ (28,6-7). Potom susreću i samoga uskrslog Isusa koji ih šalje učenicima da im prenesu njegove riječi: „Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti“ (28,10).
Galileja, koju su još nazivali i Galileja poganska, odnosno „Galileja naroda“, bila je sjeverna pogranična pokrajina Palestine, mjesto križanja važnih trgovačkih putova i zbog toga susretište različitih naroda, kultura i vjera. Zato u religioznom smislu nije bila previše ortodoksna, poput Judeje, čije je središte bio Jeruzalem. Upravo u Galileji Isus je proživio najveći dio svoga zemaljskog života. Ondje je u nazaretskoj skrovitosti tridesetak godina živio običnost naše ljudske svakodnevice. Ondje je započeo svoje djelovanje, tumači Matej, prema proročanstvu proroka Izaije: „Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu“ (4,15-16). Ondje je također izabrao i pozvao svoje učenike da ga slijede: „Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi“ (4,18-19).
Dok kročimo sinodalnim hodom, na koji nas je pozvao papa Franjo, vrijedi nam se sjetiti anđelova poziva da pođemo u Galileju kako bismo vidjeli Uskrsloga. I nas sinodalni hod poziva tražiti Uskrsloga u Galileji, odnosno na periferijama naše Crkve.
Ne trebamo Uskrsloga tražiti među pravovjernima i istomišljenicima – već među poganima i neistomišljenicima. Ne trebamo ga tražiti u svetome gradu Jeruzalemu – već među onima koji sjede u tmini i obitavaju mrkli kraj smrti. Češki teolog Tomaš Halik smatra da je upravo s onu stranu vidljivih granica Crkve Galileja današnjice prema kojoj nam je ići kako bismo tamo donijeli Krista, ali i kako bismo tamo i sami pronašli svjetlost koja vodi u život.
Jesmo li spremni krenuti putem Galileje? Odnosno jesmo li spremni, nakon uskrsnoga jutra, napustiti utabani put pobožnika i hodočastiti novim putovima? I nadići predrasude prema našem sve više sekulariziranom svijetu te negativan stav zamijeniti pozitivnom otvorenošću i slušanjem? Jesmo li spremni priznati da nije samo svijet kriv što ostaje obitavati mrkli kraj smrti, nego smo to i mi jer nerijetko za svijet imamo samo riječi osude umjesto da mu ponudimo riječ utjehe i Radosnu vijest evanđelja? I krenuti na put, napustiti ugodnost vlastitih kružoka, sigurnost naših „svetih gradova“ jer – Krist nas zove u Galileju!
Ne bojmo se! U Galileji poganskoj Uskrsnuli i na nas čeka. Ondje ćemo ga vidjeti! On je u Galileji započeo svoje djelovanje. I tamo je pronašao ribare, učinio od njih učenike i prozvao ih prijateljima. On i u Galileji današnjice želi nastaviti svoje djelovanje. Zato i nas zove tamo, u Galileju. Želi da i mi postanemo njegovi učenici i ribari ljudi. Iz Galileje, s onu stranu vidljivih granica Crkve, Uskrsnuli želi obnoviti Crkvu u njezinu središtu, kako bi je ponovo poslao do kraja zemlje i na periferije svijeta da nastavi djelo njegove ljubavi i spasenja za sve. Nema tih granica koje bi nekoga mogle odijeliti od ljubavi Kristove, ljubavi kojom on ljubi nas i svakoga čovjeka. Ipak, da bismo to razumjeli i da bismo to pretvorili u svoje poslanje, potrebno se uvijek ponovo vraćati u Galileju kako bismo se uvijek ponovo mogli izgrađivati kao Isusovi učenici i prijatelji. I slijediti Isusa putovima Galileje, korak po korak, iz događaja u događaj i tako sve dok ne postanemo sposobni u križevima i patnjama svoje izranjene braće i sestara, osobito onih na periferijama Crkve i svijeta, pronaći i prepoznali Uskrsloga i njegove rane. I onima koji sjede u tmini svijeta navijestiti radost Uskrsa.
Sa željom da i u Galileji današnjice prepoznamo i susretnemo Uskrsloga, s njim se družimo i svima ga navješćujemo, svima od srca čestitam i želim radostan i blagoslovljen Uskrs!
Mate, nadbiskup
Božićna poruka nadbiskupa:
„Božić je vrijeme koje nas potiče, koje nas ohrabruje. Bog ima s nama plan. Plan je to ljubavi, i to najbolje pokazuje u Božiću. Radujemo se onome što Bog čini i to je pravi razlog za radost. Otvorimo Mu se da po tom čestitanju može to nastavi činiti.“
Čestitajući svima Božić nadbiskup je izrazio želju da se otajstvo Božića nastavi događati po svima na svakom prostoru Riječke nadbiskupije!
Školska godina 2021./2022.
Uskrsna poruka nadbiskupa:
Drage sestre i braćo, dragi prijatelji!
Iznenađujuću novost Isusova uskrsnuća, koja nas i ove godine, bez obzira na sve kušnje i nedaće, ispunjava radošću i nadom, različita evanđeoska izvješća opisuju i nekolicinom neočekivanih susreta Isusovih učenika i učenica s uskrslim Učiteljem. Jednu od poznatijih zgoda donosi nam sv. Luka: onu o Isusu koji se, na dan svoga uskrsnuća, pridružuje dvojici učenika na putu u Emaus.
Put
Put je slika našeg ljudskog života jer život nije statičan, on je trajni hod prema naprijed. Put je slika i kršćanskog života. Biti Isusov učenik znači ići s Isusom i za Isusom, putovati životom s njime, ali i slijediti ga, odnosno nasljedovati ga. Isus je „put“, kaže nam Ivanovo evanđelje (4,16), a Djela apostolska svjedoče da su Isusove učenike na početku nazivali „onima od Puta“ (9,2; 19,23; 24,14). I Crkva danas jest Crkva na putu – na sinodskom putu. Grčki izraz syn-hodos znači zajednički hod i sinoda koju smo, na poticaj Svetoga Oca, započeli i koja će trajati tri godine jest proces promišljanja o zajedničkom putu naše Crkve. Tri su ključne riječi sinodskog hoda: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Papa nas poziva da, vođeni Duhom Svetim, o njima razmišljamo i da ih konkretno ostvarujemo. Pripovijest o Isusovu susretu s dvojicom učenika na putu u Emaus može nam pritom poslužiti kao primjer i poticaj.
Zajedništvo
Na početku pripovijesti nalazimo dvojicu učenika koji, putujući u Emaus, razgovaraju i raspravljaju o svemu što se dogodilo u Jeruzalemu. Potom im se pridružuje Isus i postaje im suputnikom. Hoda zajedno s njima, ali i više od toga – pokazuje zanimanje za njihov život, za njihovu raspravu. Pita ih o čemu razgovaraju, a oni mu odgovaraju, i tako započinje dijalog koji završava Isusovim navještajem radosne vijesti uskrsnuća. Smisao sinodskog hoda jest upravo upustiti se u zajedništvo. U prvom redu približiti se jedni drugima, a onda zapodjenuti razgovor: pitati, odgovarati, slušati jedni druge. Bez dijaloga nema zajedništva. Bez otvorena i iskrena razgovora hodamo jedni uz druge, ali ne i jedni s drugima. Isus nam pokazuje što nam je i kako činiti: potrebno je približiti se, potrebno je pitati, potrebno je učiniti prvi korak prema drugome, kao što je to Isus učinio prema svojim učenicima.
Sudjelovanje
Zajedničko putovanje i razgovor bio je samo početak. Učenici su u Isusu otkrili draga i dragocjena suputnika te nisu htjeli da pođe dalje već da ostane s njima, što je on i učinio. Time se njihovo zajedništvo pretvorilo u sudjelovanje. Sudjelovati znači djelovati zajedno, nešto zajedno činiti. Zajednički čin Isusa i njegovih učenika bio je čin blagovanja, čin koji i mi danas činimo u našoj crkvenoj zajednici, u euharistijskom slavlju. Blagujemo zajedno, dijelimo isti kruh, tijelo Kristovo. Sinodski hod potiče nas da osvijestimo kako Isus i danas želi ostati i blagovati s nama. Poziva nas da promislimo o značenju koje za nas ima euharistijsko slavlje i da se upitamo potiče li nas sudjelovanje na euharistiji na uključenje i u druge sfere crkvenog života. Imamo li mogućnost uključiti se u život svoje župe i mjesne Crkve i osjećamo li poticaj i odgovornost da to činimo? Ili se pak osjećamo isključenima? Potrebno je da potaknemo jedni druge na veću uključenost i sudjelovanje, ne bojeći se drugoga već trudeći se oko suradnje. Jedni s drugima – i s Kristom – možemo učiniti i ono što nam se isprva čini nemogućim.
Poslanje
Isus se naposljetku oprostio od svojih učenika. Onoga časa kada su ga prepoznali, iščeznuo je pred njihovim očima. Oni su se pak istoga časa digli i vratili u Jeruzalem te ispripovijedali drugima što im se dogodilo i navijestili im da je Isus uistinu uskrsnuo. Time se, na kraju, sudjelovanje u lomljenju kruha pretvorilo u poslanje. To da su prepoznali Gospodina, da je Gospodin uskrsnuo – bila je vijest koju su odmah morali podijeliti s drugima, navijestiti braći i sestrama. Navještaj radosne vijesti od početaka je poslanje svih koji su susreli i prepoznali Uskrsloga, svih kojima je njegova riječ zapalila srce. Cilj je sinodskog hoda oživjeti poslanje koje kao vjernici imamo kako bismo svjedočili evanđelje svijetu svojim riječima i djelima, neumornim zalaganjem za dobrobit svakoga čovjeka i svega stvorenja.
Suputnici
Neka nam, drage sestre i braćo, ovaj svetopisamski primjer učenika na putu u Emaus bude poticaj da se i mi zauzeto uključimo u sinodski hod Crkve. To će nam pomoći da jedni drugima postanemo istinski suputnici na životnom putu, nasljedujući Isusa koji je svojim utjelovljenjem i sam postao naš suputnik – Emanuel, „Bog s nama“. I pokazat će nam kako, i u ovom vremenu obilježenom pandemijom i ratnim sukobima, svi zajedno u Crkvi možemo nastaviti biti suputnici našeg ranjenog svijeta i osobito one braće i sestara koji su u nevolji i potrebi, kako bismo im konkretnim gestama djelotvorne ljubavi na obnovljen način posvjedočili radosnu vijest Kristova uskrsnuća.
Neka nam je blagoslovljeno slavlje vazmenog otajstva i sretan Uskrs!
U Rijeci o Uskrsu 2022.
Ivan Devčić,
nadbiskup metropolit
Mate Uzinić,
nadbiskup koadjutor
Izvor: Riječka nadbiskupija
Korizmena poruka riječkih nadbiskupa:
»Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima« (Gal 6,9-10a): https://www.ri-nadbiskupija.hr/2022/papina-poruka-za-korizmu-2022/
Draga braćo i sestre,
ovako je papa Franjo naslovio svoju ovogodišnju korizmenu poruku koju vam prosljeđujemo kako bismo se i mi u korizmenim danima u povezanosti s općom Crkvom mogli na toj poruci nadahnjivati i, u skladu s Gospodinovim primjerom, čineći jedni drugima i svima dobro, na pravi se način pripraviti za dostojnu proslavu vazmenih blagdana Gospodinove muke, smrti i uskrsnuća.
Dok sa cijelim svijetom sa zabrinutošću gledamo prema Ukrajini i ratu koji je nažalost započeo, koristimo ovu priliku da vas podsjetimo da je prošle srijede, 23. veljače, papa Franjo apelom upućenim na redovitoj općoj audijenciji ovogodišnju Čistu srijedu proglasio Danom posta za mir. Odazovimo se i mi ovom Papinom apelu namjenjujući svoj redoviti post na Čistu srijedu za mir u svijetu. Ovom postu pridružimo i molitve Bogu tijekom čitave ovogodišnje korizme, moleći ga osobito da prosvijetli pameti i svojom ljubavlju dotakne srca svih onih koji su se opredijelili za rat, kako bi se obratili i opredijelili za mir, za činiti dobro, a ne za činiti zlo.
Neka nam u našem korizmenom nastojanju da i mi sami doista budemo opredijeljeni za mir, da činimo dobro, a ne zlo, bude blagoslovljena i plodonosna korizma 2022.!
Vaši,
Mons. Ivan Devčić, Mons. Mate Uzinić,
nadbiskup nadbiskup koadjutor
Draga braćo i sestre, dragi prijatelji!
Slavimo još jedan Božić u vremenu pandemije. Pa ipak to ne umanjuje ljepotu Božića jer kakve god bile okolnosti našega života, one ne mogu spriječiti onu duboku nutarnju radost koju nam donosi središnja poruka Božića: Bog nam je u novorođenom djetetu Isusu postao blizak i objavio svoju bezuvjetnu ljubav prema nama ljudima. Nitko tko mu vjeruje, pred ovom istinom ne može ostati ravnodušan. I ne biti radostan.
Okolnosti Isusova rođenja nisu bile lake. Bog se u Isusu utjelovio u obitelji za koju nije bilo mjesta među stanovnicima Betlehema. Isus je već prve noći svoga boravka na zemlji doživio isključenost i odbačenost. To se nastavilo i kasnije, kad se kao izbjeglica morao skriti u Egipat pred onima koji su mu vrebali život. Nije to bez razloga tako. On se utjelovio u odbačenosti zato da se mi ljudi ne bismo nikad osjetili od Boga odbačeni i isključeni. I da ne bismo odbacivali druge. On nikoga ne odbacuje. Čak i one ljude koji su se teškim grijesima svojevoljno udaljili od njega, on ne prestaje ljubiti i činiti sve da se spase i dođu do spoznanja istine.
Ovogodišnji Božić, koji nam je uvijek ponovo izvor radosti, slavimo u Godini obitelji: Obitelj – Amoris laetitia ili Obitelj – Radost ljubavi. I sâme nam prve riječi Papine apostolske pobudnice Amoris laetitia, iz kojih je i proizišao ovaj naziv, govore o radosti. Riječ je o radosti ljubavi koja se živi u obiteljima. Temeljni je i najbitniji sadržaj poziva svake obitelji ljubav. A plod je svake istinske ljubavi istinska radost. Svi izazovi s kojima se susretala Sveta obitelj, a to su od samog početka bili veliki izazovi i tražili su puno međusobne ljubavi i povjerenja, nisu mogli spriječiti radost koja je proistekla iz ljubavi i ispreplela odnose Isusa, Marije i Josipa. I naše se današnje obitelji nalaze pred mnogim izazovima. Ipak, ako imamo međusobnog povjerenja i ljubavi, ni nas nikakve izvanjske okolnosti ne mogu spriječiti da se i mi, uvijek iznova, svakoga dana, odlučujemo za ljubav: ljubav koja stavlja dobro drugoga ispred vlastitoga dobra. Takva ljubav donosi radost, i to ne radost koja traje tek neko vrijeme nego radost koja je trajna.
I Crkva je obitelj. I mi kao članovi Crkve pozvani smo i poslani biti, kao i u obitelji, jedni drugima očevi, majke, braća i sestre, sinovi i kćeri. Na taj poziv i poslanje, koje je poziv svih i poslanje svima, želi nas potaknuti i sinodalni hod, kao zajednički hod koji smo započeli i koji se sada odvija na biskupijskoj razini: „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“. Što se više budemo trudili postajati i biti obitelj, bit ćemo više i sinodalna Crkva, kao što vrijedi i obrnuto, te tako ostvarivati zajedništvo, sudjelovati u radostima i žalostima jedni drugih i svatko na sebi svojstven način odgovorno obavljati ono poslanje koje smo primili od Gospodina. Kao sinodalna Crkva koja je obitelj i obitelj koja svoju obiteljsku dimenziju pokazuje u sinodalnom dijalogu moći ćemo u svijetu biti autentičniji svjedoci ljepote kršćanskoga poziva koji smo primili i koji želimo, ali i trebamo ponuditi i svima drugima.
Pritom je važno da kao Crkva, koja je obitelj, spoznamo da u Crkvi, kao i u obitelji, treba biti mjesta za sve njezine članove. I da, kao što i obitelj mora biti otvorena drugim širim zajednicama i susretima, tako to treba biti i obitelj Crkve. Ako smo Kristovi, a po njemu se zovemo kršćani, u našim odnosima s drugima ne bi smjelo biti mjesta za isključivost i odbacivanje. Nikoga ne smijemo zbog naših predrasuda ili strahova isključiti iz naše ljubavi i zajedništva Crkve koja je obitelj. I uvijek kao obitelj koja je Crkva moramo pronalaziti nove načine i nove putove po kojima jedni drugima možemo očitovati Božju blizinu i dobrotu. Bog nas šalje da budemo odraz i odsjaj njegove ljubavi za svakog čovjeka. Pa ako se i događa da neki isključuju, mi budimo hrabri u odluci za prihvaćanje i ljubav, čak i po cijenu da doživimo neprihvaćanje i odbacivanje.
S nadom da ćemo ovoga Božića znati prepoznati i s ljubavlju prihvatiti Isusa koji nam dolazi ususret po svakom čovjeku, svima vama, draga braćo i sestre, želimo radostan Božić i blagoslovljenu Novu 2022. godinu!
U Rijeci o Božiću 2021.
Mate Uzinić,
nadbiskup koadjutor
Školska godina 2020./2021.
Prihvatimo ruku Krista uskrsloga!
Uskrsna poruka riječkog nadbiskupa mons. Ivana Devčića i nadbiskupa koadjutora mons. Mate Uzinića
Draga braćo i sestre,
pandemija koronavirusa, protiv koje se borimo već više od godine dana, ne jenjava, a ni na područjima zahvaćenima potresom situacija se ne smiruje. Sve nas to, s ekonomskom neizvjesnošću koju to sa sobom nosi, ispunja strahom i strepnjom te otežava naš svakodnevni život. Dodamo li tome opterećenost osobnim krivnjama ili lošim međuljudskim odnosima, ne treba mnogo da osjetimo kao da pod teretom svega što nas muči tonemo, prepuštajući se beznađu.
Možda se tako više negoli ikad prije možemo prepoznati u slici Petra koji, krenuvši po moru prema Isusu, obuzet strahom od vjetra i oluje počinje tonuti. Strah nas okružuje, obuzima, paralizira – strah od bolesti, od potresa, od neizvjesnosti, od budućnosti. Izgubili smo ili gubimo kontrolu nad vlastitim životima. „Gospodine, spasi me!“, vičemo s Petrom.
Uskrs nas poziva da se othrvamo valovima koji nas zapljuskuju i potapaju i prihvatimo ispruženu ruku Krista uskrsloga. Prihvatiti je nije jednostavno. Taj čin zahtjeva odluku, uključuje preuzimanje odgovornosti i spremnost zakoračiti dalje u život, točnije u novi život. Radije bismo možda ostali u moru, prepustili se valovima da nas nose kud hoće, ostali ondje gdje smo sada, a možda se i vratili u prošlost. Svojim uskrsnućem Krist je pružio ruku spasa posrnulom čovječanstvu i izbavio ga od smrti. Svojim uskrsnućem on i nama trajno nastavlja pružati svoju ruku. To je ruka spasenja, nade i života.
Bog od nas traži hrabrost, traži odluku i traži našu vjeru. Njegova ispružena ruka čeka svakoga od nas. Uhvatiti je – to ima dalekosežne posljedice za naš život. To znači prihvatiti plan koji Bog ima s nama i za nas. I oprostiti se s vlastitom prošlosti, da bismo mogli s Kristom živjeti sadašnjost i budućnost. To znači i prihvatiti da nam Bog oprašta i zaboravlja naše slabosti i krivice jer nas ljubi i želi da živimo život u punini. U konačnici, to znači prihvatiti da su naš život i naša budućnost u Božjim rukama.
Prepustiti se Bogu, dopustiti mu da nam oprosti, da nas zagrli i da nas vodi, to je sve što Bog od nas i ovog Uskrsa traži. Njegova moćna ruka, pred kojom se dijele mora i stišavaju oluje, ispružena čeka na svakog od nas. Oduprimo se strepnjama i strahovima, budimo hrabri, ne bojmo se! Odlučimo živjeti kao novi ljudi, očišćeni, otkupljeni, da u punini zasja slika Božja na koju smo stvoreni. Zatražimo Božje oproštenje i oprostimo sebi i drugima. Neka zrake uskrsnog jutra prosvijetle i rastjeraju teške i tamne misli, i donesu nam utjehu, nadu, mir i radost. Zakoračimo s Uskrslim dalje u život sijući oko sebe dobrotu i ljubav prema svakom Božjem stvorenju, a napose pružajući naše ruke braći i sestrama u potrebi.
Sretan nam Uskrs!
Božićna poruka i čestitka riječkog nadbiskupa mons. Ivana Devčića i nadbiskupa koadjutora mons. Mate Uzinića
“Da Krista rodimo u sebi i drugima” (Sv. Karlo Boromejski)
Draga braćo i sestre, dragi prijatelji!
Ovogodišnja proslava Božića jedinstvena je i po tome što se događa u vrijeme pandemije koja nas je lišila mnogih lijepih stvari povezanih uz Božić, ali i prisilila da se oslobodimo mnogo toga suvišnog i nebitnog i da lakše dođemo do srži božićne poruke. Od svega onoga što nam je nametnula tradicija i običaji, onoga što su nam nametali i neki drugi interesi naših suvremenih proslava Božića, ostao nam je On, Božić, Isus sâm, koji nam se nudi da se, u nama i po nama i našim životima, rodi za ovaj naš današnji svijet ili da ga, kao ističe sv. Karlo Boromejski, „rodimo u sebi i drugima.“ To rađanje Isusa Krista u nama i po nama događa se po ljubavi koja je sama u sebi vrlo konkretna stvarnost. Ona se ne pokazuje u riječima nego u gestama, stavovima i djelima po kojima u drugima budimo novu snagu, nadu i radost. Prihvatiti, saslušati, osušiti suzu, utješiti, imati razumijevanja, biti strpljiv, ohrabriti, pružiti dobar primjer… geste su po kojima činimo ljubav konkretnom stvarnošću i Boga prisutnim u našim životima.
S nadom da ćemo dopustiti Kristu da se po našim djelima ljubavi i služenja trajno rađa u nama i u našim bližnjima, u našim obiteljima, u našim vjerničkim zajednicama i našem društvu, i da u svemu što činimo postane vidljiv on, naš Brat, Učitelj i Gospodin, od srca svima čestitamo Božić uz želju da u Novoj 2021. godini svakoga dana budemo Isusove majke, oni koje će ga nositi u svome srcu po slušanju njegove riječi i rađati po dobroti i ljubavi za ovaj svijet kojega on toliko ljubi da je htio postati jedan od nas.
U Rijeci, o Božiću 2020.
Mons. Ivan Devčić, riječki nadbiskup
Mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor