Tjedna poruka vjeroučitelja

Nedjelja 30.04.2023. – Osvrt na evanđelje (Iv 10, 1-10) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović

“Ja sam vrata ovcama.”

Četvrta korizmena nedjelja jest nedjelja Dobroga pastira. U jednoj od svojih najljepših prispodobi Isus nam vrlo slikovito govori da je On – put, istina i život! „Ja sam vrata ovcama“. Isus, živeći u sredini gdje je pastirstvo uza zemljoradnju bilo glavna privredna grana, uzima upravo tu sliku iz života i primjenjuje je na sebe i na nas ljude, njegove sljedbenike. Zanimljivo je kako je Isusov početak ovozemaljskog života bio povezan s pastirstvom. Rođen je i položen u jasle, pastiri su Mu se prvi poklonili, Ivan Krstitelj naziva ga: „Jaganjcem Božjim“ (Iv 1,36), koji oduzima grijehe svijeta… (janje je simbol Izraelova otkupljenja još iz egipatskih vremena.) Nadalje, Isus kaže kako je u prvom redu poslan ovcama doma Izraelova. On vidi zapušten narod kao ovce bez pastira. Šalje svoje učenike kao janjce među vukove. On prenosi prorokovu riječ da neprijatelji udaraju prvo na pastira da bi se potom raspršilo stado. Naslovom Dobroga Pastira alegorično opisuje sve što takav Pastir čini. On iz pastirskoga života iznosi nekoliko prispodoba da njima prikaže kraljevstvo Božje: jedna je o žalosti zbog izgubljene ovce i o radosti zbog nađene te iste, inače stote! Druga je o zaodijevanju vukova ovčjim runom da lakše zavedu i unište mirno stado. Jedna je opet prispodoba o suđenju u Dan suda, kada će se ljudi podijeliti na desnu i lijevu stranu, poput ovaca i koza u toru: jedni nagrađeni, a drugi osuđeni.

Ivan apostol, svjedok i očevidac, navodi Isusove riječi u kojima je očita razlika između pravoga pastira i tuđinca – kradljivca. »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. Tko ulazi na vrata, pastir je ovaca. Tome vratar otvara, i ovce slušaju njegov glas« (Iv 10,1-3). Istinski pastir ulazi na glavna vrata, posluhom i odredbom, pozvanjem i poslanjem. A tuđinac preskače preko plota. Uvaljuje se noću u ovčinjak. Nije samo kradljivac koji će nešto odnijeti nego i razbojnik koji će druge i ubiti ako mu smetaju na putu njegove pljačke.

U Isusovo doba stada su se ovaca iz više obitelji čuvala po noći izvan naselja u jednome ovčinjaku ograđenu suhozidinom i na sve je pazio poseban „čuvar“. Ovce su bile izmiješane. Kada bi ujutro došli pastiri da ih razluče i svaki povede na svoje pašnjake, čuvar bi im otvorio vrata a svaki bi pastir nekim znakom, zviždukom ili imenom pozivao svoje ovce, koje bi njemu hrlile. Tako bi ubrzo odvojio svoje stado i poveo ga na ispašu. Pravi se dakle pastir prepoznaje već po tome što normalno ulazi na glavni otvor. Čuvar ga pozna. Nema straha ni od koga, a najmanje od toga da ga ovce ne će prepoznati. Ovce se prilagode i priviknu na pastirov glas. Sigurne su uza svoga pastira. Dobri pastir, koji pazi na svoje, svakoj ovci nadjene ime, i svaku zove njezinim imenom. On ide ispred njih, one idu za njim. On ih hrani, brani, štiti. On od njih i za njih živi. Isus je pozvao koje sam htjede, koje mu je Otac predodredio. U dlan ih svoj ucrtao!

»Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše« (Iv 10,8). Svi koji se prije Isusa predstaviše spasiteljima, mesijama, bijahu kradljivci toga božanskog naslova i ispadoše razbojnici koji, doduše, početno zavedoše određene skupine zanesenjaka, ali se ubrzo pokaza prijevara. Isus je vrata: i da se uđe u kuću spasenja, u ovčinjak, i da se izađe na nove ispaše. Drugoga ulaza i izlaza nema. On je jedini i pravi Spasitelj. »Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju« (Iv 10,10). Nasuprot dobromu pastiru jesu zli pastiri, lupeži i razbojnici. Kradljivci dolaze da ugrabe i zakolju.

Kako se istinski pastir raduje kada zna da mladi idu za Isusom Kristom, dobrim putovima škole, moralnoga napretka, da su se neki javili čak na put prema svećeništvu ili redovništvu. A kako je žalostan kada čuje za mladiće i djevojke kao drogeraše, alkoholičare, koji pogaziše i svoj obraz i obraz onih koji ih odgajahu.

Isus je došao na ovaj svijet, prošao kroza smrt u uskrsnuće, da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju za svu vječnost. On je taj novi život ponudio u vlastitoj žrtvi na križu, kojom je pokazao vrhunski izraz ljubavi za druge. Nakon što je dao život za sve po vlastitoj smrti i žrtvi i kada se činilo da je sve propalo, on je uskrsnuo od mrtvih i pokazao svima da je pravi i puni život tek onaj u uskrsnuću, život koji daje Otac nebeski svojim vjernima, u milju i obilju.

Mi Gospodina Isusa slavimo posebnim blagdanom Dobroga Pastira na ovu 4. vazmenu nedjelju kada se posebno molimo, na razini cijele Crkve Katoličke, za svećenička zvanja i za osobe Bogu posvećena života. „ Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju!“.

_______________________________________________________________________________________________________________

Nedjelja 23.04.2023. – Osvrt na evanđelje (Lk 24, 13-35) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović

“Prepoznaše ga u lomljenju kruha.”

U trećoj vazmenoj nedjelji Luka nam donosi susret Isusa i dvojice učenika. Prepoznajemo kako su dvojica učenika bili robovi svojih iluzija o Isusu očekujući od njega fizičko otkupljenje i slavni trijumf nad Izraelovim neprijateljima. Isusova tragična sudbina njima je, zacijelo, bila veliko razočaranje. Oni su, naime, bili svjedoci njegovih silnih propovijedi i mnogih čudesa. Smatrali su ga Božjim prorokom te stoga ne čudi takvo stanje u kojem se nalaze; evanđelist Luka kaže da su bili snuždeni. K tome zbunjivala ih je vijest da nema njegova tijela koju donesoše žene što su to isto jutro bile na njegovu grobu i još, da su im se javili anđeli i rekli kako je živ. Sva ta čudna događanja rađala su u njima samo nova pitanja bez odgovora i još dublju tjeskobu. Vjerojatno je takvo stanje pogodovalo rastu njihove nevjere i učinilo nemogućim prepoznati svoga slučajnog suputnika. Premda im je on protumačio smislenost svega što se dogodilo s Isusom iz Nazareta, govoreći što o njemu stoji u Pismu, nisu ga shvaćali niti prepoznali jer nisu imali vjere. Poput dvojice učenika i mi smo često razočarani Isusom. Naime, čitali smo u Sv. pismu toliko lijepih i ohrabrujućih stvari koje su nas oduševile, dogodilo se da su nam molitve bile i uslišane, toliko puta smo mislili kako smo došli tako blizu Bogu, a onda dođe kakvo veće iskušenje i pad. Bog nam se čini daleko, možda čak i mislimo kako nam sve radi u inat. Postaje dežurni krivac za sve naše neuspjehe i neispunjena očekivanja. Molitva postaje s vremenom suha i teška dok je potpuno ne nestane. Razočaranje Bogom zapravo je samo razočaranje svojim životom i razočaranje našom iskrivljenom slikom o Bogu. Tako je bilo i kod ove dvojice učenika.
Slučajni suputnik razotkriva svoj identitet lomljenjem kruha, i to ne bilo kakvim, nego baš onim svojstvenim za Isusa iz Nazareta. Tada s očiju učenika spadaju ljuske nevjere i oni ga prepoznaju. Sve ono što im je do sada bilo nejasno i razočaravajuće sada je zadobilo svoj smisao. I premda je on ubrzo iščeznuo njihovim očima, ulio im je novu nadu te se ponovno isplati živjeti, ponovno se isplati vratiti u Jeruzalem iz kojeg su tek došli i potvrditi do maloprije neshvatljivu vijest koju su donijele žene s groba: Isus je doista živ!
Kao što se potvrdilo na primjeru ove dvojice učenika, Isus ne ostaje ravnodušan, nego tamo gdje su se razbile sve iluzije, sadi novo sjeme prave vjere. Ta vjera daje prepoznati Boga kakav on doista jest i tamo gdje on stvarno jest. Spoznajući istinu o Bogu, ujedno spoznajemo i istinu o sebi i spoznajući istinu o sebi, spoznajemo istinu o Bogu. Ta istina nam omogućuje stvarnu promjenu života i hod u novosti života (Rim 6,4) koju daje uskrsli Gospodin. Ona preobražava pojedinca, ali i čitavu Crkvu u Bogu ugodno mjesto boravka, kakva je i bila prva kršćanska zajednica koja je uzor Crkvi. Luka tek nekoliko redaka nakon ove pripovijesti, u Djelima apostolskim (2, 42-43) govori o prvoj kršćanskoj zajednici i njezinim odlikama: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja“. Upravo to lomljenje kruha najvidljiviji je znak zajedništva kršćana međusobno, ali i zajedništva s uskrslim Isusom. Stoga je veza između nedjelje – dana Uskrsnuća, Crkve i euharistije neraskidiva. Jer upravo onaj kruh koji lomimo i blagujemo na euharistijskom slavlju jest uskrsli Gospodin koji dolazi k nama i daje nam ga prepoznati. Po svome uskrsnuću daje nam nadu koja spašava od očaja prisutnog u svijetu danas. On daje smisao našem životu koji nije tek prazan i besmislen hod ovim svijetom. Stoga, mi kršćani imamo danas vrlo važnu ulogu: donijeti svakom čovjeku radosnu nadu koju daje uskrsli Krist.

____________________________________________________________________________________________________________

Nedjelja 12.03.2023. – Osvrt na evanđelje (Iv 4, 5-42) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović

“Izvor vode koja struji u život vječni.”

U trećoj korizmenoj nedjelji Ivan nam donosi susret Isusa i Samarijanke. Susret koji se pretvara u ispovijest i obraćenje. Kaže Isus: „A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“ Žena Samarijanka osjeća se prihvaćenom. Prihvaćena je kao osoba u potpunosti svoga bića. Nije važno što se Židovi i Samarijanci ne vole. Isus je iznad toga. On je došao da sve ljude voli i spasi. Nije važno što je ta Samarijanka žena na lošu glasu. Za Isusa je ona prvenstveno istinsko ljudsko biće, žena koja ima srce, čovjek koji je potreban ljubavi. Isus joj vraća dostojanstvo i samopouzdanje. Vjerojatno nikada u svom životu nije susrela osobu koja bi je dokraja priznala, potvrdila. Ljudi su je ili iskorištavali ili prezirali. Nitko je nije ljubio. To se vidi iz ženina priznanja da nema muža, tj. da nema nikoga koji bi je životno i odgovorno volio.

Isus je priznaje i uz njega je ova žena osjetila da je ljubljena. Zato se kod Samarijanke rađa vjera u Isusa, vjera da je Bog u njemu, a onda i vjera u ljude i vjera da je Bog Spasitelj svih ljudi. Odatle i njezino svjedočanstvo: “Kazao mi je sve što sam učinila!” Kao da je htjela reći: “Sve je znao o meni, a nije me osudio, nije me prezreo. Sa mnom je i dalje razgovarao i otkrio meni samoj da sam i ja ljudsko biće i da još uvijek mogu ljubiti i biti ljubljena! On je doista Spasitelj svijeta! Jer, tako može postupati samo Mesija, tj. Spasitelj!“ Susret s Isusom je tako bogat da u čovjeku rađa poslanjem. Ova žena osjeća potrebu da svjedoči svojim sumještanima. Govori o čovjeku kojega je susrela na Jakovljevu zdencu. Svjedoči da na svijetu ima jedan čovjek koji vraća nadu, koji budi vjeru, koji ljubi. Svjedoči za ono što još u svome životu nije iskustveno doživjela. Njezino je svjedočanstvo bilo tako djelotvorno, da su njezini sumještani došli k Isusu i zamolili ga da ostane kod njih. „Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.“

______________________________________________________________________________________________________________

Nedjelja 26.02.2023. – Osvrt na evanđelje (Mt 4, 1-11) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović 

“Isus posti četrdeset dana i đavao ga iskušava.”

Pred nama je pokorničko vrijeme – korizma. U srijedu smo proslavili Pepelnicu u kojoj smo se prisjetili da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti.  U današnjem čitanju evanđelist Matej nam donosi „okršaj“ Sina Božjega i kneza laži.

Duh odvede Isusa u pustinju da se licem u lice suoči s tužiteljem. Sotona iskušava Sina Božjega navodeći ga da promijeni pravila i svoje ciljeve. Međutim, posrijedi nije Isusov karakter, nego povijest ljudskog roda. U vrtu su muškarac i žena pali na Sotonino obećanje da će se uzdignuti iznad položaja koji im je dodijeljen. „Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.“ (Post, 3, 5). Nekoliko tisuća godina poslije Dugi Adam (Isus Krist) suočio se sa sličnim ispitom. Možete li biti poput Boga?, upitao je napasnik u Edenu; Možeš li uistinu biti čovjek?, pitao je napasnik u pustinji.

Kada čitamo izvještaj o kušnji, pretpostavljamo da je kušnja bila stvaran sukob, a ne uloga koju je Isus glumio s unaprijed poznatim rezultatom. Matej nam postavlja scenu u lagano dramskom tonu. Isusa je Duh odveo u pustinju i nakon četrdeset dana i noći posta napokon ogladnje. Važno je imati na umu koliko je čovjek slab kada tijelo klone. Onaj tko je postio samo jedan dan (bilo na kruhu i vodi ili da ništa ne jede) tome je poznata vlastita slabost i ograničenost. Đavao uvijek čovjeka kuša tamo gdje je slab. Nakon što je Isus malaksao, samouvjereni napasnik preuzima inicijativu.

Zanimljiva su pitanja koja postavlja. Prvo traži pretvaranje kamena u kruh, zatim skakanje s Hrama da se provjeri Božje obećanje o fizičkoj sigurnosti te naposljetku daje mu sva kraljevstva svijeta i moć koja dolazi uz njih. Možda naizgled kušnje se ne čine zle ili nešto velike, jer ipak Mesija to može učiniti, no posrijedi je ispipavanje moći jer Sotona nije bio siguran je li Isus čovjek, nešto više od toga ili Sin Božji. Zato mu se obraća „Ako si Sin Božji“.

U evanđeoskim izvještajima dva borca postupaju jedan prema drugome s nekom vrstom opreznog poštovanja. Za Isusa je vjerojatno najveći napor bio pristanak da se uopće izloži kušnji. Sa svoje strane Sotona je ponudio da vlast nad svijetom preda u zamjenu za zadovoljstvo što je nadvladao Sina Božjega. I premda je pripremio ispite, na kraju je sam pao na njima. Na dva testa Isus se je trebao samo dokazati, a na trećem pokloniti, na što Isus nikad neće pristati jer jedino svome Ocu se klanja i služi. Kušnja je raskrinkala Sotonu, dok je Bog i dalje ostao pod krinkom. Ako si Bog, rekao je Sotona, zadivi me. Postupaj kako Bog treba postupati. Isus je odgovorio: Samo Bog donosi ovakve odluke, stoga ništa ne činim na tvoju zapovijed.

Ako pođemo još malo dublje, Sotona je iskušavao Isusa na dobrim stranama ljudskoga života, a ne na zlim: da osjeti okus kruha bez rada, da se suoči s rizikom bez prave opasnosti, da uživa u časti i vlasti bez mogućnosti bolnog odbacivanja – ukratko da nosi krunu, a ne križ. Da bude Mesija kakvog svi očekujemo da bude, jer mi želimo sve samo ne Mesiju patnika! Sotona je mamio Isusa ubrzanim ostvarenjem njegove zadaće. Mogao je zadobiti mnoštvo stvaranjem kruha po potrebi i preuzeti vlast nad svjetskim kraljevstvima, a pritom se sačuvati od opasnosti. No, Isus „obuzdava“ svoju moć. Za razliku od Sotone, čovjeka nikada ne nagovara, nego nudi mu izbor pokazujući posljedice izbora, ali konačnu odluku prepušta uvijek nama.

U padu na ove kušnje svi smo ranjivi! Nedostaje nam snaga volje da se odupremo prečacu rješavanja ljudskih potreba, nedostaje strpljenja da dopustimo Bogu da djeluje polako, na „gentlemanski“ način. Želimo preuzeti kontrolu, prisiliti druge da pomognu ostvariti ciljeve u koje vjerujemo. Spremni smo odreći se određenih sloboda za jamstvo sigurnosti i zaštite. Spremni smo odreći se i mnogo toga više za priliku da ostvarimo svoje ambicije.

Kada osjetimo sve ovo, vratimo se „pustinjskom izvještaju“. Isus je otporom Sotoninim kušnjama sačuvao za mene onu slobodu koju imam kad se suočim s vlastitima. Molimo za povjerenje i strpljivost! I radujmo se jer kao što stoji u Hebrejima, „nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svima, osim grijehom. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći!“.

_______________________________________________________________________________________________________________

Nedjelja 15.01.2023. – Osvrt na evanđelje (Iv 1, 29-34) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović 

„Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!

U drugoj nedjelji kroz godinu pratimo susret Ivana i Isusa o kojem nas izvještava Ivan evanđelist. Kroz cijelo došašće slušali smo govor Ivana Krstitelja o dolasku Mesije. Očito je da postoje dodiri i povezanost između Ivana i Isusa. Naime, sva četvorica evanđelista, što nije beznačajno, donose izvješća o tomu kako je Isus došao Ivanu da ga on krsti (Mk 3,13-17; Mk 1,9-11; Lk 3,21-22; Iv 1,29-34). Sva četvorica izvješćuju o tome kako je događaj krštenja bio popraćen vizijom i audicijom, zapravo svjedočanstvom neba o tomu tko je Isus. Opis događaja sliči opisu za pozive proroka u Starom zavjetu. 

Što se dogodilo u Isusovu krštenju na Jordanu? Isus je pokazao određenu naklonost prema Ivanu i njegovu pokretu. Možemo reći kako je Isusovo krštenje prijelomni događaj koji je naposljetku (pred)odredio Ivanov završetak. „On se mora uvećavati, a ja umanjivati“! Odmah poslije krštenja Ivan bijaše predan, a Isus započeo svoje javno djelovanje. Isusovo propovijedanje navezuje se na ono Ivanovo o potrebi obraćenja jer se približilo Božje kraljevstvo. 

Isus je započeo svoje javno djelovanje tek kad je Ivan bio uhićen. Teško je otkriti razloge zbog čega je tomu bilo tako. U svakom slučaju evanđelja tumače Isusovu i Ivanovu bliskost kao rodbinsku povezanost. Međutim, postoje također odnosi i u međusobnim izjavama (Mt 11,1; Lk 7,28; Iv 1,28.34). Isusova izjava o Ivanu je osobito snažna. Ivan se nalazi u tamnici i do njega dopiru vijesti o Isusovoj djelatnosti. Ivan šalje svoje učenike Isusu da ga pitaju: „Jesi li ti onaj koji ima doći ili da drugoga čekamo?“ (Mt 11,3). Isus odgovara Ivanu navodeći tekst Izaije proroka. Nakon što su učenici otišli Isus hvali Ivana ističući da je Ivan veći od proroka, te da nije ustao netko veći od Ivana, a da je rođen od žene (Mt 11,7-12). Ali se tu još pridodaje: „A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega.“ Kako to razumjeti? Ivan, kao prorok suda, došao je do vrhunca sustava u kojem grijeh neminovno povlači za sobom kaznu. Ali Ivan, kao prorok suda, u usporedbi s Božjim kraljevstvom kao vladavinom Božje dobrote i ljubavi koje prevladavaju prijašnji sustav i kvalitativno ga nadmašuju, zacijelo je malen, jer novo vrijeme i nova Božja ponuda, koja to vrijeme otvara i ispunjava, stvara nove mogućnosti djelovanja i postojanja. U Božjem kraljevstvu ljubavi Ivan ostaje u starome vremenu, jer su kriteriji veličine kvalitetno drukčiji.

S druge strane, Ivan izjavljuje da je Isus Sin Božji: „Na koga vidiš da silazi Duh Sveti i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim. I ja to vidjeh i svjedočim da je On Sin Božji“ (Iv 1,29). Druga Ivanova izjava o Isusu jest da je Isus „Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta“. U tim izjavama izlazi na vidik Ivanova skromnost i uloga. Ivan jednostavno svjedoči za svjetlo. 

Na kraju, valja reći da Ivan stoji čvrsto u „starome eonu“, ali i da živi od onoga novoga. Tu je njegova veličina i njegova tragičnost. Ivana valja gledati iz one budućnosti koju je očekivao, naviještao i iz koje je živio; iz budućnosti koju je uosobio u liku Onoga koji dolazi – Isusa. Tek u toj novoj stvarnosti koju on svjedoči i Ivanova uloga dobiva svoje prave dimenzije.

_____________________________________________________________________________________________________________________

Nedjelja 18.12.2022. – Osvrt na evanđelje (Mt 1, 18-24) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović – 4.nedjelja došašća

„Isus će se roditi od Marije, zaručene za Josipa, sina Davidova.”

U zadnjoj nedjelji došašća čitamo izvještaj o rođenju Isusa Krista po Mateju. Evanđelist nam navodi ispunjenje proroštva (Izaije) o rođenju Isusa – Spasitelja od Djevice. Ovih dana čuti ćemo mnoge poruke i čestitke za Božić, što od crkvenih što od svjetovnih predstavnika. No, uistinu je dobro pitanje što ćemo od toga ponijeti, odnosno nastaviti živjeti i nakon što Božić prođe. Crkvena liturgija zadržala je da drugi dan Božića – 26.12. slavimo Svetog Stjepana – prvomučenika. To nam poručuje da nakon radosti i rođenja slijedi i svjedočenje vjere – odnosno križ života. To je puno teže prihvatiti! Ne smijemo zaboraviti da je Isus netom nakon rođenja morao bježati, sakriti se od Heroda, živjeti u progonstvu kao izbjeglica, potom se vratiti i dovršiti svoje poslanje – a to je dati život – umrijeti kako bi uskrsnuo! Zbog toga je On Sin Čovječji ali i Sin Božji. Božić uvijek nanovo doziva vrijednost čovjeka koju je Bog i pokazao svojim utjelovljenjem. Pokazuje kako je čovjek bitan u Božjim očima, kao i rođenje svakog od nas jer Bog ima plan, a život svoj smisao! Skromno rečeno, istinski smisao Božića predstavlja pobjeda Svjetla nad mrakom, pobjeda smisla nad besmislom. Ovozemna stvarnost u svekolikoj krizi neizostavno traži da se poput betlehemskih pastira (Lk 2, 15) otvorimo iskustvu Božjeg čuda. Prigrliti Spasitelja i primiti puninu Njegovih dobara, poziv je ista dijeliti s bližnjima, drugim riječima – Božić nam je živjeti. Bog jest i može biti prisutan samo tamo gdje se ljudi darivaju. Po takvima Bog postaje vidljiv, osjetljiv i dohvatljiv za bližnjega, za brata, za čovjeka. Živjeti Božić znači nasljedovati Gospodina Isusa koji je Put, Istina i Život! To nije nimalo lako, stoga je potrebno biti „budan“ ili se barem nanovo „buditi“. U tom duhu, neka Vam božićno Svjetlo, koje rasvjetljuje svakog čovjeka, uvijek bude izvor snage i nadahnuća. Svima radostan Božić i svakim blagoslovom ispunjenu Novu 2023. godinu!

_____________________________________________________________________________________________________________________

Nedjelja 11.12.2022. – Osvrt na evanđelje (Mt 11, 2-11) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović – 3.nedjelja došašća

„Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?”

Svoje djelovanje u Galileji Isus je započeo kad je čuo da je Ivan “predan“ (Mt 4,12) to jest kad je Herod bacio Ivana u tamnicu jer ga je javno opominjao što se oženio Herodijadom, ženom svoga brata Filipa (Mt 14,3). Kad je Ivan završio u tamnici Isus poziva i okuplja oko sebe dvanaestoricu učenika koje upućuje i poučava o Kraljevstvu nebeskom. Govori im o vrijednostima toga Kraljevstva i pred njima čini razna čudesa koja potvrđuju njegov dolazak. Isus ozdravlja bolesne, vraća vid slijepima, utišava oluju na moru, izgoni zloduhe, čisti gubavce… No, ni Ivanovo tamnovanje nije pasivno. On je ostao u kontaktu sa svojim učenicima. Kako vidimo iz prve rečenice današnjega odlomka iz Evanđelja po Mateju, Ivan je u tamnici dočuo za Kristova djela i poslao je svoje učenike da ga upitaju: „Je si li to Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ Ivan je čuo da Isus iz Galileje čini Kristova tj. Mesijina djela. A prorok Izaija, kako među ostalim čitamo u današnjem prvom čitanju, navodi neka od tih djela: „Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti…(Iz, 35,5-6).

Kako smo već upoznali prethodne nedjelje u čitanju, Ivan je već susreo Isusa. Dok je Ivan krštavao na Jordanu došao mu Isus iz Galileje i zatražio krštenje od Ivana. Ivan je već tada prepoznao Isusa i rekao mu: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« (Mt 3,14), ali je ipak popustio i krstio Isusa, nakon čega je uslijedila objava s neba i začuo se glas „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3,17). Prema tome, Ivanu je već tada bio poznat identitet Isusa iz Galileje. On je očekivani Mesija u kojem Bog hita da spasi narod svoj.

Međutim, u tom trenutku Isus još nije učinio nijedno Mesijino tj. Kristovo djelo. Isus ne naviješta Kraljevstvo nebesko samo riječima, nego se ono pokazuje u njegovim djelima.

U kontekstu čitava Evanđelja po Mateju današnji odlomak doima se kao zajednički Ivanov i Isusov navještaj Radosne vijesti. Obojica poznaju jedan drugoga. Možemo ih nazvati i prijateljima koji nisu isključivi prema drugim osobama, nego u svoje zajedništvo žele uključiti sve ljude. Njihov dijalog preko posrednika – Ivanovih učenika – kao da ima za cilj da i oni upoznaju Ivana i Isusa onako kako oni poznaju jedan drugoga. Nakon što su Ivanovi učenici otišli da potvrde svom učitelju ono što je on već znao, Isus se obraća mnoštvu govoreći im o Ivanu Krstitelju. Ističe njegov moralni integritet, požrtvovnost i vjernost pozivu koji je veći od proročkog, jer su proroci u odnosu na Ivana samo službenici koji su najavili njegov dolazak kao Božjega glasnika. Stoga, Isus ovom prigodom izgovara i onu poznatu tvrdnju kako između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. I nadodaje: … i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!

_____________________________________________________________________________________________________________________

Nedjelja 4.12.2022. – Osvrt na evanđelje (Mt 3, 1-12) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović – 2.nedjelja došašća

Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!

U drugoj nedjelji došašća susrećemo se s Ivanom Krstiteljem najvećim prorokom Izraelskog naroda. Svi starozavjetni proroci očekivali su Mesiju – pomazanika koji će svojom snagom osloboditi izraelsku zemlju od tuđinske vlasti i narod zahvatiti svojom moćnom riječju. No, za razliku od njih Ivan je vidio Mesiju, upoznao ga je još u utrobi svoje majke Elizabete, svjedočio za Njega, a što je najvažnije razumio je tko je njegov rođak (Isus). Stoga, i izgovara riječi: “Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!” Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! U Starom Zavjetu obraćenje je značilo ne samo povratak srca k Bogu, nego i povratak ljudi iz prognanstva u Jeruzalem, u Hram Bogu, s Ivanom zapovjedna riječ Obratite se – metanoiete znači svjesno obraćenje ponašanja, duha, ćudoredna života, jer je Gospodin pred vratima.

Veliki Izaija citiran u Matejevu tekstu, i mali Malahija navijestiše da će najprije nastupiti Mesijin Preteča, koji će biti glasnik pokore i poravnitelj staza Gospodinu. Ivan najavljuje Isusa, Glas navješćuje Riječ, veli sv. Augustin. Malahija govori da će se pojaviti prorok Ilija kao neposredan preteča, a Isus govoreći o Ivanu reče: „Zapravo on je Ilija koji ima doći“ (Mt 11,14)

Ivan nastupa vrlo smjelo i otvoreno pred narodom što dokazuje i visoka posjećenost i zainteresiranost mnoštva za njim: „Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska“. Njegova pojavnost plijenila je pozornost (Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med). Važno je znati kako je Krstitelj izišao pred druge tek onda kada se osjetio dovoljno pripremljenim, tj. nakon što je više godina razgovarao s Bogom u molitvi. On ne nastupa s nekim vlastitim izumom i mišljenjem, nego dolazi s Božjom porukom o korjenitu obraćenju ljudskoga duha i mentaliteta „jer se približilo kraljevstvo nebesko“. Ivanova proročka djelatnost sastojala se u propovijedanju nadolazna izbavljenja od grijeha i u jordanskom krštavanju naroda koji pri tome ispovijedaše svoje grijehe. S punim pravom nazvan Krstiteljem i prije nego je Isusa krstio.

Ivan je propovijedao raznim staležima: farizejima i saducejima, carinicima i vojnicima, svima  redom od obična puka do nemoralna vladara Heroda Antipe. Za svakoga je imao posebnu i primjerenu poruku. Ni pred kim ne uzmicaše. Ne poštedje na ukorima nikoga kada je govorio o pravdi i sudu Božjemu. Analogije kojima se služi jesu: sjekira i korijen, sječa i stabla, vijača i pljeva, srdžba i pravda, pročišćenje, krštenje, pokora, post. Zanimljivo je da u propovijedima ne govori o Božjoj ljubavi. On je na liniji strogih starozavjetnih glasnika koji se nemilice suprotstavljahu ljudskoj idololatriji i koji osobito isticahu pravdu svemoćnoga Sudca Gospodina Boga.

Kad ugleda nazočne „mnoge farizeje i saduceje“, zagrmje ovim otvorenim prijekorom: Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe Božje? Donòsite, dakle, plod dostojan obraćenja. I ne usúdite se govoriti u sebi: Imamo oca Abrahama! Jer kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako, dakle stablo koje ne donosi dobrog roda, siječe se i u oganj baca (Mt 3,7-10).

Ivanova srdžba prema farizejima i saducejima bila je usmjerena zbog njihove prijetvornosti i licemjerja, što će najbolje pokazati u svome ponašanju prema Kristu. Oholo ponosni što pripadaju rodu Abrahamovu, ali ničim se drugim ne mogu podičiti. Krstitelj ističe da to uopće nije važno. Nije pitanje jesu li oni Abrahamovi sinovi ili nisu, jer Bog može stvoriti Abrahamovu djecu i iz krševita kamenja. Bogu je kudikamo važnije jesu li oni sinovi Božji; rese li ih plodovi dobrih djela; daruju li svoju vlastitu slobodu i osobu Bogu: vrše li Božje zapovijedi, a ne „ljudske predaje“. Pozivati se samo na Abrahama – tradiciju, nema smisla ako srce nije okrenuto prema Bogu.

Krstitelj ne ruši prošlosti, nego zahtijeva da se ona razumno ugradi u sadašnjost, da je opravda, oplodi i oplemeni, tako da na prvome mjestu bude opsluživanje Božjega zakona koji je sav usmjeren na to da se ljudi odvrate od sebe i drugih stvorenja i obrate Gospodinu Stvoritelju svega.

Nakon opomene farizejima slijedi navještaj Mesije:

„Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim“.

Ivan upućuje na  onoga koji je božanski veći i jači od njega. Krist će krstiti Duhom Svetim, koji je Božja snaga; krstiti ognjem, koji je znak potpuna očišćenja i žarke milosti. Pojavit će se Mesija kojemu Ivan nije ne samo ni do koljena, nego nije dostojan ni obuće njegove nositi. Ivan je mogao sebi prisvojiti poziciju i popularnost kao nitko drugi, proglasiti sebe mesijom, mnogi bi povjerovali i pošli za njim. Ali on je sebe smatrao samo glasom koji dopire do ljudskih ušiju i srdaca; kažiprstom koji je okrenut prema Kristu od kojega dolazi svjetlo na svakoga čovjeka. On smjelo navješćuje da će Mesija doći razlučiti zle od dobrih, nepravedne od pravednih, pljevu od pšenice. Žito će spremiti u žitnicu, a pljevu spaliti u vatri. Veliko je to obećanje koje u sebi nosi nadu onima koji su spremni na potpuno obraćenje.

Plodovi i našega obraćenja ogledaju se u tome koliko smo mi sposobni pripraviti put Gospodinu u našim vlastitim dušama. To znači koliko smo spremni biti slični Njemu, a manje sebi. Poravniti staze znači popraviti, izliječiti ono bolesno u nama. To nije nimalo lako, jer vratiti se Bogu zahtjeva veliku žrtvu i ustrajnost jer duh je jak, ali tijelo je slabo! Riječima Ivana Pavla II. „Lako je biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana. Teško je i važno biti dosljedan kroz sav život“. Vrijeme došašća uvijek je prilika za novo rođenje Emanuela u našim vlastitim životima. Da bi Bog mogao uskrsnuti najprije se mora roditi! Stoga, na tragu Ivana Krstitelja pripravljajmo put za dolazak Mesije!


Nedjelja 27.11.2022. – Osvrt na evanđelje (Mt 24, 37-44) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović – 1.nedjelja došašća

„Bdijte da budete pripravni!”

Došašće je u prvom redu „radosno vrijeme“ u kojem dočekujemo rođenje Djeteta koji ima otkupiti ljudski rod. Evanđelje je „Radosna vijest“, a ona započinju (prema izvještaju Luke i Mateja) Isusovim rođenjem. Dijete budi radost, ljupkost, nježnost, dobrotu…, zato nam je Utjelovljenje Boga u liku djeteta toliko drago i blisko, jer svi imamo iskustvo „djeteta“. Budući da čovjek odrastanjem gubi svoju (djetinju) nevinost, (jer smo grijehom ranjeni), potrebno je obnoviti svoj nutarnji hram – svoju dušu- kako bismo (ponovno) susreli Boga u liku djeteta. Zbog toga nam došašće i predstavlja „priliku“ da se pripremimo, obnovimo za susret s Betlehemskim Djetetom. Mise zornice simboliziraju budnost kršćana u vremenu priprave za Božić, ali i budno iščekivanje konačnog Isusova dolaska na kraju vremena. Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima, kako bi „budni“ dočekali Spasitelja. Misa zornica, stoga podsjeća na asketsku ili duhovnu pripravu u kojoj pripravljamo svoju nutrinu za novo rođenje. Svaki advent prilika je za „novo rođenje“. U Ivanovom evanđelju Isus jasno kaže Nikodemu „tko se ne rodi, nanovo – odozgor- ne može vidjeti kraljevstva Božjega“ (Iv 3, 3).

Mnogi vjernici u gradu često niti ne znaju što zornice znače. Oni rano ustaju, nose djecu u vrtić, odlaze na posao, i tko da još misli na svoju religioznu dimenziju u rano jutro. Živimo u stalnoj izmjeni dana i noći. Čini nam se kao da danju živimo, a noću zamremo. Noć je mračna, ona je pogodna za lopove, kradljivce i zasjede i čovjek je se boji.  Svjetlost – dan predstavlja slobodu, svi smo na ulicama, svi radimo, danju se sve vidi.

Noć je ujedno znak boli, tjeskobe i muke. Kao što postoji materijalna noć, postoji i noć duše. Postoje depresije koje ljude muče mjesecima i godinama. Postoje teške napasti i misli kojima se ljudi nikako ne mogu oprijeti. Postoje bolesti, tjeskobe koje ljude tjeraju da viču i uzdišu. Postoje samoće od kojih čovjek osjeća kao da umire. Postoje uvrede od kojih se čovjek nikada ne može oporaviti. Ljudi žele da sve te patnje što prije prođu. Oni čeznu da nakon tih mračnih noći svoje duše ugledaju jutarnje svjetlo. Oni vape za komadićem zdravlja, života, sigurnosti. Za malo dobrote i za malo pažnje prema njima. Kao što stražar jedva čeka zoru da se više ne mora bojati na stražarskom mjestu, tako i čovjek koji pati jedva čeka da završi ta patnja, da nestane bol, da ode od njega depresija, da pobijedi sumnje, napasti i zlo. U takvoj noći čovjek jedva čeka jutro. Kad se pojavi zora, on je presretan, kad se pojavi malo olakšanja, svjetla, radosti, nade i mira, tada sve u njemu buja od radosti.

Prvi kršćani su povezivali materijalnu noć i noć duše. Noću su odlazili na sastanke i tamo molili i slavili euharistiju kako bi doživjeli zoru svojih osjećaja, savjesti i duše, a onda izlazeći sa sastanaka doživjeli i kraj noći. Tako su ostale zornice kao jeka biblijskih riječi: srca gore, evo zore – podignite glave, evo, približilo se vaše otkupljenje. Noć je poodmakla, dan se približio. Kraj je patnji, dolazi oslobođenje. Kraj je grižnji savjesti, dolazi oproštenje i otkupljenje. Kraj je preziru, dolazi sloboda i ljubav. Kraj je nehumanosti, dolazi čovjekoljubivost Božja. Tako očekujući u svojim zornicama Božić, kršćani očekuju i konac svijeta, dolazak Isusa Krista, a to znači dolazak boljeg društva, dolazak mira, razumijevanja među ljudima, dobrote i topline u srcima.

Mnogim ljudima su noći duge. Ovisnici znaju da je njihova noć beznadna, alkoholičari se ne nadaju da njihova noć ima svanuće, napušteni nemaju nade da će biti opet prihvaćeni. Bolesni zatvorenik ne nada se da će ugledati slobodu. Ovisnik o svojim zločinstvima ne nada se da će opet biti častan čovjek. Čovjek stisnut grijehom ne vidi više nade. Svima njima žele zornice reći da će zora sigurno stići. Jer »Sunce pravde« dolazi u Isusu iz Nazareta. Svaki Božić obnavlja tu nadu. Crkva dovikuje čovječanstvu da se nada, Crkva želi pridignuti one koji su slomljena srca, da ožive. Stoga, nemojmo očajavati, dan se već bliži!


Nedjelja 20.11.2022. – Osvrt na evanđelje (Lk 23, 35-43) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović

„Gospodine, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!”

Nedjelju koja nas uvodi u otajstvo adventa nazivamo nedjeljom Krista Kralja. Kada kažemo kralj uvijek pomislimo na onoga koji upravlja i naređuje zato nam Krist s trnovom krunom oko glave ne odgovara toj ulozi. Međutim, jedini je u povijesti ljudskog roda „opstao“ tako dugo kao kralj i njegovo se kraljevstvo još uvijek širi. Ako usmjerimo pozornost na događaj koji nam donosi današnje evanđelje onda zamjećujemo nekoliko detalja koji su vrlo bitni za razumijevanje zašto je Krist pravi kralj. Prvo, porugivanje svjetine i vojnika. Naizgled tri razbojnika, no jedan među njima jest poseban. To da je poseban odaje se upravo u tolikoj mržnji koja je bila usmjerena samo prema njemu. Na križu se objestinjuju njegove riječi: „Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah, za koja me od njih kamenujete?“ (Iv 10, 31 – 42). Zanimljivo je kako ga ne kamenuju zbog dobrih djela, nego zato jer On čovjek sebe Bogom pravi. Pitanja farizeja upravo su bila usmjerena na njegovo Božanstvo, Mesijanstvo. „Ako si Bog, pokaži nam! „Siđi s križa“ . Tadašnji vlastodršci postavljaju uvjet za vjeru u Boga – laički rečeno provociraju ga. Ako siđeš s križa (ako učiniš ono što mi tražimo od tebe) onda ćemo vjerovati u tebe. Time mijenjaju svoju ulogu iz sluga u gospodara.

Kao da su oni iznad Boga te mu mogu „naređivati“ što da radi kako bi (Isus) zadobio njihovu vjernost. Posrijedi je duboka nevjera i nerazumijevanje Pisma, napose Izajinog Sluge Jahvinog . U ovome procesu ispitivanja zamjećujemo đavolsku lukavost koja stoji posrijedi jer upravo je đavao ispitivao Isusa u pustinji postavljajući mu uvjete ako – onda. No, Isus završava svoj dijalog s knezom laži govoreći mu da ne iskušava Gospodina Boga svojega. I mi smo danas često puta oni koji ispituju njegovo Gospodstvo (ako mi ozdraviš sina/kćer…, vjerovat ću u tebe…, ako zaustaviš ratove – vjerovat ću u tebe…), te time upadamo u istu nevjeru kao i oni u Njegovo vrijeme. Dakle, posrijedi je oholost kao prvi i temeljni grijeh i uzrok nevjere jer se stavljamo na Njegovo mjesto.

Iako su poželjeli (želimo i danas) staviti se na Njegovo mjesto ipak nisu uspjeli. On je taj koji visi, a svojim uzvišenjem pokazuje da je iznad njih pa makar izrugan, ponižen, izbičevan, krvav… doslovno je uzdignut iznad zemlje! Ivan nam izvješćuje kako i u najvećim agonijama svoje muke moli za okupljenu svjetinu i rulju govoreći: „Oče oprosti im jer ne znaju što čine!“.

Drugi važan detalj na kojeg skrećemo pozornost jesu riječi: „Spasi sam sebe“. Isus je tijekom svog zemaljskog pohoda jasno pokazao kako mu je vršiti volju Očevu. U Getsematskom vrtu prihvaća čašu muke te kao pravi čovjek otkriva koji nam je put i u najtežim trenutcima života – put prihvaćanja volje Očeve pa makar i pod cijenu gubitka svega onoga što u ljudskim očima veliko (slava, moć, čast, ugled). Da razjasnimo, Isus je mogao imati sve to (do određene mjere je i imao jer su Ga ljudi slijedi iz koje kakvih razloga) no Kraljevstvo njegovo nije od ovoga svijeta. Drugim riječima ono što je u ljudskim očima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom (Lk 16, 9 – 15). Danas nam se na razne načine nameće slogan „spasi sam sebe“. Bilo kroz bolesni individualizam (drugi mi ne treba – drugi je pakao), zatim kroz zdravlje i bjesomučno produživanje životnog vijeka, razna različita iscjeljenja…, te mnoge druge načine i oblike u kojima je čovjek dovoljan sam sebi. To je naravno varka, jer se nitko ne spašava sam – nitko ne dolazi Ocu osim po meni, a sam nam je dao primjer jer se je i On spasio po Ocu i s Ocem„Oče u ruke tvoje predajem duh svoj“.

Naposljetku, dolazimo do dijaloga Isusa i desnog razbojnika. Razbojnik prepoznaje promašenost svog života (mi po pravdi primamo ono što smo djelima zaslužili) ali i uviđa da visi pokraj Kralja koji ništa opako ne učini. Nakon ispovijedi moli oprost upućujući veoma dirljive riječi: „Isuse sjeti me se u svome kraljevstvu“. Možemo se možda prepoznati i u njegovom životu ali osobito u

njegovim riječima jer i mi vapimo da nas se Isus sjeti u svome kraljevstvu, odnosno da nam pripravi mjesto. Svoju blizinu Krist pokazuje jednostavnim riječima: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ To danas često odzvanja kroz evanđelja: „Danas Vam se rodio Spasitelj“, „Danas je došlo spasenje kući ovoj“ … Navodi nas na zaključak da je Bog (uvijek) ili danas s nama – Emanuel, i da je Jeshua (Isus) onaj koji spašava. Također, Isus nam otkriva još jednu svoju ljepotu, a to je jednostavnost. Čovjeku koji se iskreno kaje Otac bez oklijevanja i uvjeta (ako – onda) odijeva haljinu, stavlja prsten i obuću na noge te ga poziva na gozbu (Usp; Milosrdni Otac i izgubljeni sin).

Završit ćemo riječima svetoga Pavla koji najbolje opisuje Krista Kralja: „ On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: “Isus Krist jest Gospodin!” – na slavu Boga Oca.“  (Fil 2,6-11)


Nedjelja 13.11.2022. – Osvrt na evanđelje (Lk 21, 5-19) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović

„Svojom ćete se postojanošću spasiti.”

Na koncu liturgijske godine, zadnje 33. nedjelje kroz godinu slušamo kako Isus poziva na hrabrost, odnosno ustrajnost u imenu Njegovom. Govori o prolaznosti svega materijalnog, svega onoga čemu se čovjek divi, bilo (židovski) Hram u Jeruzalemu koji je bio ukrašen najljepšim kamenjem i zavjetnim darovima ili mnoge građevine našega vremena. Sve ima svoj početak i kraj. Čitava povijest, kao i svaki čovjek – ide svojoj svrsi koja je upisana u svako kretanje i putovanje. Ponavljanja nema, reinkarnacije nema. Postoji definitivan završetak – sudnji dan. Kad će nakon svih naših riječi ostati još samo Božja riječ; nakon svih naših djela i propinjanja – ostati šutnja; i mi pred Kraljem Kraljeva, Sudcem čitave povijesti. Dan je to kad će svijet biti raskrinkan, i sve se vidjeti u svjetlu vječne Istine i Ljubavi. Istina će biti odijeljena od laži, svjetlo od mraka, ljubav od pohlepe.

No, prije toga dana potrebno je proći kroz mnoge nevolje i progonstva. Na upit „kada će to biti?, koji je znak?… ne daje odgovor nego upozorenje da se ne damo zavesti lažnim prorocima i predviđanjima. Sve će nas to zadesiti radi svjedočenja. Svaki istinski kršćanin mora proći dolinu kušnje u kojoj će  posvjedočiti za Istinu. Jer, „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara.’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati. A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla.” (Iv 15, 18 – 21).

I mi smo danas skloniji nagađati kad će doći taj dan, nego se pripravljati za njega. Neki i danas, kako ih Isus naziva „lažni proroci“ dolaze, kao što ih je bilo kroz povijest, i govore o sudnjem danu. Taj dan nitko ne zna, osim Boga. Međutim, svatko od nas ima svoj sudnji dan, za koji se treba pripremati. Nikakvim gatanjem ili promatranjem nećemo otkriti svršetak sebe i svijeta. Mi sudjelujemo u svojem “stvaranju” i svojem postojanju. Tako je i čin završetka svijeta naše ljudsko djelo. Bog neće uništiti svijet, nego preobraziti.

Međutim, ključna riječ današnjeg evanđelja jest postojanost. Isus kaže: „Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ Što znači: Budnost do zadnjeg trena. Poziv da odgovorno živimo, kao da nikad neće sudnji dan – a istovremeno ga trajno iščekujući. Živi sudeći sebi pred Bogom svakodnevno. Uporno stavljaj sebe u ruke pravednog Suca, jer samo ono što nakon takvih susreta ostaje – od tebe će zauvijek ostati!


Nedjelja 06.11.2022. – Osvrt na evanđelje (Lk 20, 27-38) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović

„Bog nije Bog mrtvih, nego živih.”

Posljednjih mjeseci čitamo evanđelja u kojima nas Gospodin poziva na budnost! Pri tome mislimo na pripremanje duše za susret s Njim. Zapamtimo taj susret puno je bliži nego li što mislimo!

I u Isusovo vrijeme ljudi nisu vjerovali u život vječni kao i većina danas. Saduceji su bili jedna grupa Židova koji nisu vjerovali u uskrsnuće tijela bili su u potpunosti usmjereni na ovaj materijalni svijet. Vjerovali su u Boga kao i drugi Židovi, ali nisu priznavali duhovnu stvarnost. Oni su uzeli jedan primjer iz Mojsijevog zakona da Isusu dokažu da nema uskrsnuća tijela. Na pitanje „Kome će pripasti žena“? Isus odgovara također uzimajući primjer iz Mojsijeva zakona kada se je Bog predstavio Mojsiju u gorućem grmu te se naziva Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim i kaže da je on Bog živih a ne Bog mrtvih – Ja sam koji jesam!

Isus stoga dolazi čovjeka osloboditi od smrti da ne budemo mrtvi nego živi. Po grijehu umiremo i ako ostajemo u grijehu ostajemo u smrti. Ove riječi evanđelja su nam snažni poticaj da ne ostajemo u grijehu i smrti nego da od Boga tražimo oproštenje naših grijeha i propusta u valjanoj ispovjedi da od Krista primimo novi život. Da više ne živimo sebi nego da živimo Bogu kao što kaže Isus danas u evanđelju!

Oni koji se nađu dostojni Božjega kraljevstva niti se žene niti se udavaju, anđelima su slični, ta ni umrijeti više ne mogu. Ove Isusove riječi kojima opisuje kakvi ćemo biti u Božjem kraljevstvu jesu temelj zašto je Crkva uvela praksu celibata ili beženstva. Naime, po tome što svećenici, redovnici i redovnice žive u celibatu pokazuju svijetu dvije stvari. Prvo pokazuju stvarnost uskrsnuća i bude nadu da obećanje koje je dano od Gospodina će uistinu biti ispunjeno, to nam je poticaj da u nadi vjerno i ustrajno čekamo Isusov drugi dolazak. Drugo pokazuju nam da se stvarnost Božjeg kraljevstva može i treba živjet već sada u ovom našem zemaljskom hodu. Kao što oni već sada žive bez žene u znak onoga što nas sve čeka u vječnosti, kao što oni u svojem celibatu žive sada stvarnost koja u punini dolazi tek s Isusovim drugim dolaskom tako i mi svi imamo priliku već sada živjeti stvarnost Božjeg kraljevstva, iako ne u punini ali barem djelomično možemo. Božje je kraljevstvo, kraljevstvo Ljubavi, kraljevstvo Duha, što više slijedimo primjer Božje ljubavi i što više dopustimo Duhu Božjem da prožme naš život to više i savršenije možemo sada uživati plodove Božjeg kraljevstva. Na nebu je ostvareno Božje kraljevstvo, a na zemlji Isus nas šalje da nastavimo njegovo djelo da ostvarimo, da utjelovimo Božje kraljevstvo na zemlji.


Blagdan Svih svetih 01.11.2022.. – Osvrt na evanđelje (Mt 5, 1-12a) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović

„Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima.”

Isusova propovijed na Gori ili tzv. blaženstva srce je evanđelja. To znači da se u blaženstvima sažima Božja volja ili uvjeti za ulazak u Kraljevstvo nebesko. Time povlačimo i paralelu s starim zavjetom i Mojsijevim govorom na Sinaju (10 Božjih zapovijedi). U izricanju blaženstva Isus je opisao kakav duh imaju osobe koje su „blažene“ ili svete. Posrijedi nije riječ o religioznosti u smislu štovanja Zakona ili neke izvanjske pobožnosti nego o srcu kao riznici iz koje iznosimo dobro ili zlo (Lk 6, 45) te prema tome oblikujemo svoj život.

Upravo zato jer su blaženstva uvjet za nasljedovanje Isusa Krista a time i baštine Kraljevstva Nebeskog današnji blagdan Svih Svetih osvjetljava nam njihovu važnost. Prvo, što znači biti blažen (svet) ? Grčka riječ makairos  znači blažen ili sretan, odatle tehnički termin „makarizam“ tj. blaženstvo. Blažen je onaj koji se proglašava dionikom Božje radosti, onaj koji je izabrao put pravde i istine. U starome zavjetu, psalmist ističe: „Blažen čovjek koji ne slijedi savjeta opakih…” (1,1) ili „Blago čovjeku koji se boji Gospodina i koji uživa u zapovijedima njegovim” (Ps 112,1).

Isus započinje svoju besjedu na gori riječima: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko“. Biti siromašan duhom znači biti ponizan, svjestan svoje malenkosti pred Bogom i ljudima. Nadalje, siromasi duhom jesu oni koji vide svoju potpunu potrebu za Bogom, nemogućnost ostvarenja i spasenja osim po Njemu. Samo tako Bog može istinski vladati u njihovim životima.

Zatim: „Blago ožalošćenima, oni će se utješiti“. Ožalošćenost možemo tumačiti kao božansko oplakivanje nad našom grešnošću i našem izgubljenom stanju daleko od Boga. Oplakivanje (žalost) je dio pokajanja. Pokajanje nas vodi da ostavimo grešnost i iskusimo puninu života u Kristu. Grijeh uvijek vodi u smrt, dok u Kristu imamo život (Rimljanima 6,23; Ivan 10,10), zbog toga možemo i neprestano oplakivati svoje grijehe i zadobivati Njegov oprost i utjehu.

Nastavlja: „Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju“. Krotkost opisujemo kao mogućnost zauzdavanja vlastite moći. Osoba koja je krotka nije slaba; nego ima ponizan i mio duh koji priznaje Gospodina kao istinskog vladara, a ne zemaljske veličine.

„Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Možemo reći da oni koji priznaju svoje duhovno siromaštvo, koji oplakuju svoje grijehe i koji se predaju Božjoj volji čeznu za pravednošću. Oni žele biti pošteni i pravedni pred Bogom. I oni imaju želju biti sveti. Isus kaže da će se ti ljudi nasititi.

„Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe.“ Biti milosrdan je pokazati suosjećanje prema onima koji su vas uvrijedili. Drugim riječima poziv da ljubimo svoje neprijatelje, činimo dobro svojim progoniteljima, jer ako ljubimo samo one koji nas ljube, kakvo li nam uzdarje? (Lk 6, 27 – 38).  Također i u zemaljskom poretku često će oni koji su milosrdni prema drugima primiti ljudsko milosrđe zauzvrat.

„Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati“. Mirotvorci traže pomirbu između ljudi. Bog nas je pomirio sa Sobom kroz Isusa te nam daje, ne samo misiju, da drugima govorimo o pomirenju, nego i mogućnost da pokušamo živjeti u miru sa svima (2 Korinćanima 5,18-21; Rimljanima 12,18; Hebrejima 12,14).Važno je prepoznati da je mirotvorac nešto drugačije od osobe koja održava mir. Mi nismo pozvani da stvari dovedemo na status quo, nego da aktivno donosimo mir i pomirbu. Na taj način će ljudi prepoznati da pripadamo u Božju obitelj.

Odmah nakon opisa blaženstava Krist upozorava na „cijenu“ nasljedovanja – a to je progon! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!« Dakle, oni koji žele živjeti pravedno i „poravniti put Gospodinu“ u palom svijetu suočeni su s progonom. Ivan u svome evanđelju donosi sljedeće Isusove riječi: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi“ (Iv 15, 18 – 19). Nemoguće je izbjeći nerazumijevanje i izopćenje iz svijeta ako želimo slijediti Krista! No, hrabri budimo jer u konačnici; „Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.“ (Filipljanima 3,20-21).


Nedjelja 23.10.2022. – Osvrt na evanđelje (Lk 18,9-14) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović

„Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej.”

Današnje evanđelje donosi nam prikaz stava dvaju čovjeka u odnosu na molitvu, tj. u odnosu prema Bogu. Tako pratimo da prije nego li izgovore riječi molitve već je puno rečeno o njihovom  stavu, o njihovom držanju. Pobožni farizej uspravno i samosvjesno, stoji  sasvim naprijed gdje su viđeni i “važni”. Drugi,  carinik, prezreni utjerivač poreza “sasvim pozadi stoji”, kao da u hramu, u kući Božjoj nema mjesta, pokazuje se nedostojnim.  On se ne usuđuje ni očiju podignuti k nebu. Stid zbog svoga života ne dopušta mu podignuti pogled s poda. “Govor tijela” obojice već je dovoljno jasan. Molitva koju izgovaraju još je jasnija. Farizej se u sebi molio. On doduše oslovljava Boga, ali misli na samoga sebe. On priča Bogu što sve iz pobožnosti radi, kao da Bog ionako ne bi znao. U stvarnosti on govori sa samim sobom. On sebe  gleda u ogledalu samodopadnosti. I pritom nalazi koliko je on puno bolji nego “drugi ljudi” – „ grabežljivci, nepravednici, preljubnici”. Naposljetku, obraća se i cariniku – „Bože hvala ti što nisam kao ovaj carinik iza mojih leđa!“. Više nego što moli, farizej uživa u svojem obdržavanju propisa. Međutim, njegovo ponašanje i riječi daleko su od onog načina kako se treba ophoditi i govoriti o Bogu, koji ljubi sve ljude i ne prezire grješnike. Tome nasuprot, farizej prezire grješnike, pa i onda kad opazi da su prisutni. Tako farizej, koji sebe smatra pravednim, krši najvažniju zapovijed – zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Nije dakle dovoljno da se preispitamo koliko molimo, već se trebamo  pitati i kako molimo; ili još bolje: kakvo je naše srce: važno ga je ispitati kako bismo vrjednovali svoje misli i osjećaje te iskorijenili bahatost i licemjerje.

Činjenično je farizej iznio nekoliko stvari. On se uzorno drži strogih pravila posta kod Židova, valjano plaća svoj hramski porez… Nedvojbeno: čovjek je pobožan i revan. No, od strane Isusa odbijen je jer mu stav prema Bogu izvrnut. Carinik je znao da pred Boga ne može donijeti ništa osim svojih grijeha. Zato ističe: “Bože,milostiv budi meni grešniku!”

Papa Franjo je na jednoj od svojih kateheza postavio pitanje: „Pitam sad: zar je moguće bahato moliti? – Ne. Može li se moliti licemjerno? – Ne. Možemo moliti jedino na taj način da se pred Boga stupimo onakvima kakvi jesmo. Ne poput farizeja koji moli s arogancijom i licemjerjem. Svi smo zahvaćeni ludim ritmom svakodnevice, nerijetko na milost i nemilost senzacija, ošamućenosti i zbunjenosti.“ Potrebno je ponovno pronaći put do svog srca, obnoviti vrijednost intime i šutnje, jer ondje nas Bog susreće i govori nam. Jedino odatle polazeći, možemo susretati druge i s njima razgovarati. Farizej se zaputio prema Hramu, siguran u sebe, a da nije svjestan da je izgubio put do svog srca.  Carinik se – onaj drugi – za razliku od njega, u Hramu predstavlja ponizno i s kajanjem: stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože milostiv budi meni grešniku!’ Njegova je molitva najkraća, a ne poput one farizejeve. „Smiluj se meni grješniku.“ Ništa više. Lijepe li molitve! Utjerivači poreza – nazvani opravdano carinicima – smatrani su nečistim osobama, podložnima stranim vladarima i prezreni te su općenito bili poistovjećivani s «grješnicima». Usporedba poučava tome da nismo pravedni ili grješni po samoj svojoj društvenoj pripadnosti, nego po svom odnosu prema Bogu i prema braći. Čini kajanja te malobrojne i jednostavne riječi carinika, svjedoče o njegovoj svjesnosti s obzirom na njegovo jadno stanje. Njegova je molitva jezgrovita. Djeluje ponizno i svjestan je toga da je grješnik potreban milosrđa. A to je lijepo: prositi Božje milosrđe! Pristupajući «praznih ruku», ogoljena srca i priznajući se grješnikom, carinik svima nama pokazuje neophodan uvjet za primanje Gospodinova oproštenja. Na koncu upravo on, tako prezren postaje slika istinskoga vjernika.

Rimski biskup nadalje ističe:: „Dakle, onaj koji se u životu smatra pravednim, dok druge osuđuje i prezire, pokvarenjak je i licemjer. Oholost (i uznositost) utječe na svako dobro djelo; prazni molitvu, udaljuje od Boga i od drugih. Ako Bog voli skromnost, to nije zbog toga da nas ucvili: poniznost je prije svega neophodan uvjet kako bi nas (Bog) ponovno podigao; kako bi iskusili milost koja dolazi ispuniti naše praznine.“ Ako molitva ohologa ne dopire do Božjega srca, poniznost jadnika joj otvara put. Bog ima jednu slabost: slab je prema poniznima. Pred poniznim srcem, Bog potpuno otvara svoje srce. Kao najbolji primjer ističe se Djevica Marija (Lk 1,48.50). Neka nam pomogne Ona, naša Majka, da molimo i tražimo s poniznim srcem!


Nedjelja 09.10.2022. – Osvrt na evanđelje (Lk 17,11-19) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović

„Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.“ 

Tumačeći Evanđelje o desetorici gubavaca (Lk 17, 11 – 19) možemo se zaustaviti na dva aspekta – zajednički hod i zahvaljivanje.

Govoreći o prvom aspektu možemo primijetiti kako gubavci, hodajući zajedno, očituju svoj vapaj prema društvu koje ih isključuje. Jedan je od njih i Samarijanac, kojega se smatra heretikom, „strancem“. Obična bolest i slabost ruše prepreke i prevladavaju svaku isključenost. Lijepa je to slika i za nas: kad smo iskreni prema samima sebi sjetimo se da smo svi bolesni u srcu, da smo svi grješnici, da svi trebamo Očevo milosrđe. I tada se prestajemo dijeliti po zaslugama, položaju koji zauzimamo ili nekom drugom vanjskom aspektu života, te padaju unutarnji zidovi, predrasude. Tako se konačno ponovno otkrivamo kao braća. I Naaman – podsjetilo nas je prvo čitanje – iako je bio bogat i moćan, da bi ozdravio, morao je uroniti u rijeku u kojoj su se kupali svi ostali. Morao je, prije svega, skinuti sa sebe oklop, svoju odjeću (usp. 2. Kr 5): kako je dobro ukloniti svoj vanjski oklop, naše obrambene barijere i lijepo se okupati u poniznosti, spominjući se da smo svi iznutra krhki i potrebiti ozdravljenja. Treba imati na umu da kršćanska vjera uvijek traži od nas da hodamo zajedno s drugima, da nikada ne budemo usamljeni putnici; uvijek nas poziva da izlazimo iz sebe samih prema Bogu i prema braći, da se nikada ne zatvaramo u sebe same; uvijek traži od nas da prepoznamo da smo potrebiti ozdravljenja i oproštenja, te da dijelimo slabosti svojih bližnjih, a da se pritom ne osjećamo nadmoćno.

Govoreći o drugom aspektu – zahvaljivanju, primjetno je kako u grupi od deset gubavaca samo se jedan, vidjevši da je ozdravio, vraća slaviti Boga i iskazati zahvalnost Isusu. Ostalih devet biva izliječeno, ali onda odlaze svaki svojim putem, zaboravljajući na Onoga koji ih je izliječio. Samarijanac, s druge strane, od primljenog dara čini početak novoga puta: vraća se Onome koji ga je izliječio, izbliza upoznaje Isusa, započinje odnos s njim. Njegov stav zahvalnosti nije, dakle, jednostavna gesta uljudnosti, već početak puta zahvalnosti: pada ničice do Kristovih nogu (usp. Lk 17, 16), to jest čini čin klanjanja: prepoznaje da je Isus Gospodin i da je to važnije od primljenog ozdravljenja.

To je velika pouka i za nas, koji svaki dan uživamo blagodat Božjih darova, ali često idemo svojim putem zaboravljajući njegovati živi odnos s Njim. To je ružna duhovna bolest: sve uzimati zdravo za gotovo, pa i vjeru, pa čak i naš odnos s Bogom, do te mjere da postajemo kršćani koji više ne znaju reći „hvala“, koji se ne pokazuju zahvalnima, koji ne znaju vidjeti čudesa Gospodnja. I, tako, na kraju mislimo da je sve što primamo svaki dan samorazumljivo i da smo dužni to primati. Zahvalnost, znati reći „hvala“, vodi nas, naprotiv, do toga da potvrđujemo prisutnost Boga ljubavi kao i do toga da prepoznajemo važnost drugih, pobjeđujući nezadovoljstvo i ravnodušnost koji nagrđuju naše srce. Bitno je znati zahvaljivati. Svaki dan reći hvala Gospodinu, svaki dan znati zahvaljivati jedni drugima: u obitelji, za one male stvari koje ponekad primamo, a da se i ne pitamo odakle dolaze; na mjestima koja svaki dan posjećujemo, za mnoge usluge u kojima uživamo i za ljude koji nas podržavaju; u našim kršćanskim zajednicama, za Božju ljubav koju doživljavamo po blizini braće i sestara koji često u tišini mole, prinose žrtve, trpe i hodaju s nama!


Nedjelja 25.09.2022. – Osvrt na evanđelje (Lk 16, 1–13) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović

„Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.“ 

Evanđelje svete mise predstavlja nam čovjeka koji je loše koristio svoja dobra. “Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan i iz dana se u dan sjajno gostio. Neki siromah imenom Lazar ležao sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se nasiti onim što je padalo s bogataševa stola.”

Ovaj bogataš imao je jasan i posve određen način života: “Gostio se.” Živio je samo za sebe, kao da Bog ne postoji, kao da mu uopće nije potreban. Živio je u komoditetu i izobilju. Ova evanđeoska prispodoba ne govori da je on nijekao Boga, niti da je gajio ikakvo neprijateljstvo
prema siromahu: samo je bio slijep za Boga i nije primjećivao bližnjega u nevolji. Oduvijek je živio samo za sebe. Htio je naći sreću u egoizmu, a ne u velikodušnosti. A egoizam zasljepljuje i ponižava osobu.

Koji je njegov grijeh? Nije se obazirao na Lazara, nije ga primjećivao! “Bogati rasipnik, ustvari, nije bio kažnjen zato što je oteo nešto drugima,« duboka je tvrdnja svetoga Grgura Velikog, “nego samo stoga što se neuredno podao od Boga primljenim zemaljskim dobrima. Osuđen je na pakao stoga jer u zadovoljstvu nije sačuvao osjećaj obzira i straha, jer je zbog posjedovanja bogatstva postao bezobziran, bez ikakvog osjećaja samilosti.”

Egoizam i uskogrudna lagodnost onemogućuju nam vidjeti potrebe bližnjih. Ljudi se tada tretiraju kao stvari, kao bezvrijedni predmeti (ozbiljan je problem ako ljude promatramo kao objekte koje ćemo uzeti ili ostaviti, već prema potrebi). Svi možemo mnogo toga dati: ljubav, razumijevanje, srdačnost i utjehu, kvalitetno urađen i dovršen posao, dobrovoljan prilog za one koji su u potrebi ili za dobra djela, nasmiješeno lice, dobar savjet, pomoć prijateljima i ohrabrenje da se približe sakramentima…

Rabeći bogatstvo koje nam je Bog povjerio, bilo ono veliko ili malo, zaradit ćemo život vječni. Ovo je vrijeme zasluge. Ako budemo velikodušni, ako se budemo ponašali prema drugima sa sviješću da su djeca Božja, bit ćemo sretni i sada ovdje na zemlji i kasnije u vječnome životu. Ljubav, u svojim mnogobrojnim oblicima, uvijek je ostvarenje Božjega kraljevstva, i jedina daje smisao ovome prolaznom svijetu.


Nedjelja 18.09.2022. – Osvrt na evanđelje (Lk 16, 19-31) pripremila je vjeroučiteljica Martina Marijanović

„Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“   

Današnji odlomak Evanđelja govori o nepravednom upravitelju. Tekst se može rastaviti na dva dijela: prispodobu (stihovi 1-8) i primjenu (stihovi 9-13). Započinje s bogatim čovjekom koji pred sebe poziva svog upravitelja kako bi ga obavijestio da će ga razriješiti dužnosti zbog lošeg upravljanja resursima svoga
gospodara. Upravitelj je imao vlast nad svim gospodarevim resursima i mogao je poslovati u njegovo ime. To zahtijeva najvišu razinu povjerenja u upravitelja. Upravitelj je optužen zbog očito lošeg upravljanja, a ne prijevare. To objašnjava zašto je u stanju obaviti još nekoliko transakcija prije nego što bude otpušten.

Upravitelj, shvaćajući da će uskoro ostati bez posla, iza leđa svog gospodara sklapa lukave dogovore smanjujući dug nekolicini gospodarevih dužnika u zamjenu za utočište kod gospodara. Kad gospodar postane svjestan što je zli sluga učinio, pohvali ga za njegovu “lukavost”. U svojoj primjeni priče u preostalim stihovima, Isus počinje riječima: “jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti” (Luka 16, 8). Isus povlači kontrast između “sinova svijeta” (tj. nevjernika) i “sinova svjetla” (vjernika). Nevjernici su mudriji u stvarima ovoga svijeta nego vjernici u stvarima budućeg svijeta. Nepravedni upravitelj, nakon što je znao da će biti izbačen, manevrirao je kako bi skupio nešto novca, prevario svog gospodara (koji je više nego vjerojatno varao svoje mušterije) i stekao prijatelje s dužnicima svog gospodara.

Kakve to veze ima s vjernicima koji su mudri po pitanju budućeg života? Pogledajmo stih 9: “I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.” Isus potiče svoje sljedbenike da budu velikodušni sa svojim bogatstvom u ovom životu kako bi ih u životu koji dolazi njihovi novi prijatelji primili “u vječne šatore”. Ovo je slično Isusovom učenju o bogatstvu u Propovijedi na gori gdje Isus potiče svoje sljedbenike da skupljaju blago na nebu (Matej 6, 19-21).

Isus ne kaže da bi vjernici trebali dobiti bogatstvo nepošteno i onda budi velikodušni s njim. “Nepošteno” u odnosu na bogatstvo može se odnositi na: 1) način stjecanja bogatstva; 2) način na koji se želi koristiti bogatstvom; ili 3) korumpirajućeg utjecaja koji bogatstvo može imati i koji često navodi ljude da počine nepravedna djela. S obzirom na način na koji Isus upotrebljava taj izraz, treće se objašnjenje čini najvjerojatnijim. Bogatstvo nije samo po sebi zlo, ali ljubav prema novcu može dovesti do raznih vrsta grijeha (1. Timoteju 6, 10).

Dakle, načelo koje Isus pokušava prenijeti je načelo pravednog upravitelja, a ne nepravednog. Nepravedni upravitelj vidio je resurse svoga gospodara kao sredstvo za svoje osobno uživanje i napredak. Suprotno tome, Isus želi da njegovi sljedbenici budu pravedni upravitelji. Ako razumijemo načelo da je sve što posjedujemo dar od Boga, tada shvaćamo da je Bog vlasnik svega i da smo mi njegovi upravitelji. Kao takvi, trebamo koristiti Učiteljeve resurse za promicanje Učiteljevih ciljeva. U ovom konkretnom slučaju, trebamo biti velikodušni sa svojim bogatstvom i koristiti ga za dobrobit drugih.

Isus zatim u stihovima 10-13 proširuje načelo dano u stihu 9. Ako je netko vjeran u “malom” (tj. “nepoštenom” bogatstvu), tada će biti vjeran u mnogome. Slično tome, ako je netko nepošten u malom, također će biti nepošten u mnogome. Ako ne možemo biti vjerni zemaljskom bogatstvu, koje u početku nije niti naše, kako nam se onda može povjeriti “istinsko bogatstvo”? “Istinsko bogatstvo” ovdje se odnosi na upravljanje i odgovornost u Božjem kraljevstvu zajedno sa svim pratećim nebeskim nagradama.

Vrhunac Isusove primjene je stih 13: “Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” (vidi također Matej 6, 24). Ako je Bog naš Gospodar, onda će naše bogatstvo biti njemu na raspolaganju. Drugim riječima, vjerni i pravedni upravitelj, čiji je Gospodar Bog, iskoristit će to bogatstvo u izgradnji Božjeg kraljevstva.

Gospodin se svojom poukom o nepoštenu upravitelju brine za nas. Nudi nam slobodu od bolne podijeljenosti srca i rastrgane duše. Liječi od duhovne šizofrenija. Gospodin stavlja izbor pred nas: S kime ćeš se sljubiti, s prolaznim bogatstvom ili s Bogom svojim (Lk 16,13)? Uz koga ćeš prionuti, uza što se privinuti? Služiti Bogu – jedina je prava sloboda, jedini on ne tlači, ne iskorištava. Sam Gospodin nije prepolovio, niti tek za petinu umanjio, nego je svojom žrtvom posvema izbrisao našu zadužnicu pred Bogom (Kol 2,14). Prihvatio je pritom i naš princip trgovanja, dopustio da bude prodan za 30 srebrnika (Mt 26,15). “Samoga sebe dao je kao otkup za sve” (1 Tim 2,6). Krvlju svojom (Otk 1,5; 5,9) poništio je zadužnicu u cijelosti, “uklonio ju je pribivši je na križ” (Kol 2,14). Tako je postavio osnovicu za našu molitvu i princip, obrazloženje, za naše upravljanje.


Arhiva šk. god. 2020./2021.:

Sveti Josip


Danas Crkva pred nas stavlja čovjeka koji nam ne ostavlja ni jedne napisane ili izgovorene riječi. Stari latini su znali reći: „Res non verba!“ i upravo je takav bio Sveti Josip; čovjek djela. Učimo se od njega kako prihvatiti volju Božju, kako ustrajno i pošteno raditi, kako se brinuti za vlastitu obitelj i ne uznositi se. Josip je bio hranitelj Onog, koji je samim sobom nahranio čitav svijet – Kruha koji je s Neba sišao. Sveta nas Terezija Avilska potiče da mu se uvijek i u svakoj potrebi utječemo, jer nikada se nije čulo da je netko molio Josipa kakvu milost, a da mu nije bila dana. Riječ koja je tijelom postala, naš Spasitelj Isus, bio je poslušan svojem zemaljskom ocu, budimo uvjereni da ga neće odbiti i danas ako mu se smjerno utječemo. Ite ad Joseph – IDITE JOSIPU!
Više pogledajte na videozapisu: Sveti Josip

„Iskušavao ga Sotona, a anđeli mu služahu.“

Započeli smo još jedan korizmeni hod prema Uskrsu. Dok promatramo Isusa u pustinji, promišljajmo o svojim pustinjama. Koji dio mog života je opustošen? Za čim osjećam glad i žeđ? Jesu li opustošili moji odnosi s Bogom ili s bližnjima. I nama se često čini kako nas okružuju zvijeri, teško je biti ustrajan i ostati vjeran kada nas Sotona iskušava, ali na svu sreću postoji izlaz. Pozovimo Isusa u pustinju svoga života, zamolimo ga da pošalje svoje anđele koji će rado doći i služiti nam. Nije lako odricati se onog što nam čini zadovoljstva, ali tek kada ispraznimo svoje ruke od suvišnosti koje svijet nudi, možemo primiti obilje koje nam Isus želi dati.
Videozapis pogledajte na poveznici: Prva korizmena nedjelja

„Probudi se, ti što spavaš…i zasjat će ti Krist!“ ovog Božića.

Svatko će od nas jednoga dana stati pred lice Božje. Nitko ne zna kada će to biti. Stoga Crkva pred nas stavlja milosno vrijeme došašća, kako bi se podsjetili da se susret s Isusom svakog dana sve više približava. Jesam li već sada spreman? Današnji čovjek naglasak stavlja na fizičku spremu, no Pavao nas u Poslanici Timoteju potiče: „Vježbaj se u pobožnosti!“ I dok ćemo u blagdansko vrijeme često dozvoliti svome tijelu budnost do kasno u noć, ne dopustimo da naša vjera ostane u dubokom snu. Krist je Svjetlo svijeta, ako s Njim ne idem kroz došašće tapkat ću u mraku pored nebrojenih lampica.

„U malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga!“

Krist nam ove nedjelje progovara o talentima koje nam daruje. Koji su to moji talenti? Prvo što nam na pamet pada posebne su vještine i sposobnosti u kojima možda i ne vidimo sebe, poput sporta, glazbe, likovne umjetnosti. No, prije nego odustanemo i krivo zaključimo kako nismo dobili nikakav talent, valja nam dublje ući u značenje te riječi. Ovdje se misli na sveukupnost dobara, znanja i mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju za širenje Radosne vijesti. Ruke, noge, riječi, zdravlje, vrijeme, posao sve to trebamo iskoristiti kako bi se Evanđelje umnožilo u srcima što većeg broja ljudi. Budimo poput svetaca: „u miru, ali nikad na miru“. Treći sluga bojao se da ne pogriješi, pa je odlučio ništa ne učiniti. Sveci nisu osobe koje ne griješe, već osobe koje neizmjerno ljube. Poslušajmo Majku Tereziju i ne zabrinjavajmo se što nismo kadri učiniti velike stvari za Boga. Činimo svakoga dana mnoštvo malih djela s velikom ljubavlju i ući ćemo u radost Gospodara svoga.

Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!

Hoće li nas Zaručnik jednoga dana ubrojiti u mudre ili u lude? Simbol svijeće slika je naše vjere i osobnog odnosa s Kristom. Upaljena svijeća bila bi čežnja za susretom i spremnost na isti. Ugašena je svijeća pak slika vjernika koji po tradiciji obavlja vjerske običaje. Iako se takvom čini kako je često boravio u kući Gospodnjoj, te zaslužuje nagradu, takvom će Gospodin reći:“ Ne poznajem te“, jer se nikada i nije iskreno susreo s Njime. Izaći Zaručniku u susret, za života, značilo bi susretati svaku osobu s mišlju: „kao da susrećem Krista“. Svijeća nas potiče na još jednu misao o smislu našega života; njen je smisao da osvijetli i ugrije, trošeći se pritom. Upravo je smisao našeg života biti svjetlo svijeta, izgorjeti i potrošiti se za druge, „ a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“.

„Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima.“

Stara grčka riječ za grijeh bila je hamartija. U doslovnom smislu kada strijelac promaši metu/cilj. Kakve si mi ciljeve postavljamo u životu? Jesu li oni prizemni ili uzvišeni. Ne bi bila tragedija kada bismo ih postavili visoko, pa pogodili nešto niže. Najveća je tragedija života ciljati nisko i pogoditi. Već u Starome zavjetu stoji nam najuzvišeniji poziv: „Sveti budite! Jer Ja sam Svet“. Mi ljudi znamo reći: „s kim si, takav si“. Ako želimo biti sveti, tada se često i kvalitetno trebamo družiti s Isusom; kako bi na koncu našeg života ljudi mogli reći: „On je ličio na Isusa, bio je svet“. U svakoj se prilici pitajmo: „Što bi Isus učinio na mojemu mjestu?“ I umjesto da u molitvi blebećemo, zajedno s psalmistom zavapijmo: „Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim: da živim u Domu Gospodnjem u sve dane života svoga“.


bližnji

„Ljubi Gospodina, Boga svojega, i svoga bližnjega kao sebe samoga.“

Lako je nekom reći: “Volim te.“, lako je pružiti siromahu nekoliko kuna od našeg suviška, lako je nasmijati se susjedu kada ga slučajno sretnemo na stubištu. Mi često mislimo kako je život vrijeme, dano nam na uživanje, kojeg valja ponekad začiniti pokojom dobrom gestom ili riječju. Ne, naš život na zemlji mora biti poklon za druge. Krist nas opominje: „ Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene (i bližnjega), taj će ga spasiti.“ Neka naše srce svakog dana odgovara kao Majka Tereza kad su je pitali tko bi joj nakon Boga, koji joj je zasigurno na prvom mjestu, bio na drugom, trećem… „Meni je Bog na svakom mjestu“. Potražimo Ga ovog tjedna u ocu, majci, sinu, kćeri, susjedu, učeniku, strancu, siromahu. Što god učinili njima, Bogu smo učinili.

CARU CAREVO

„Podajte caru carevo, a Bogu Božje.“

Svakoj osobi s ispravno formiranom savješću jasno je da nije dopušteno sebi pridržavati ono što je tuđe. Ovotjedno nas Evanđelje poziva da se zamislimo nad pitanjem što to pripada „ovom svijetu“, a što pripada Bogu. Sve raspadljivo prepustimo raspadljivosti, ali što onda Bogu dati? Bog od nas ne treba ništa, On nam po Izaiji poručuje: „ Ta sve je moja ruka načinila i sve je moje“. Krivo je misliti da Bog želi nešto od nas, On želi nas. Nađimo danas vremena za stati pred Gospodina, zagledajmo se u Njegov križ i sa svetim Augustinom uskliknimo: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi“.

svadba

„Koga god nađete, pozovite na svadbu.“

 Zamislimo vjenčanje nama drage osobe; sina, brata, prijatelja. Htjeli bismo da im dođu sve bliske osobe koje su pozvane na slavlje. No, kako bismo se osjećali kada bi jedan po jedan počeli otkazivati i na kraju bi slavlje moralo biti bez uzvanika. Sada zamislimo Oca Nebeskog, priprema gozbu Sinovljevu. Svake nedjelje pozvan sam na taj najuzvišeniji događaj na Zemlji. A što činim? Izgovaram se poslom, odmorom, utakmicom, izletom u prirodu… No, tko je onaj koji dolazi, ali ne bijaše odjeven u svadbeno ruho?

To je onaj koji dolazi, a srce nije obukao u čežnju za Bogom. Nedjeljno nas čitanje poziva da se zapitamo idemo li na svetu misu iz običaja, radi navike, ljudskih obzira… Bog čezne za nama. Odgovorimo na Njegovu čežnju zajedno s psalmistom: „Žeđa duša moja za Bogom jakim, živim…Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne Bože za tobom… Žedna mi je duša Boga, Boga živoga…“

vinograd

„Vinograd će iznajmiti drugim vinogradarima.“

Ovotjedno nam nedjeljno čitanje donosi Isusovu prispodobu o vinogradu i vinogradarima. Svatko od nas slika je vinogradara. Bog nam na korištenje daje vinograd, ali valja nam se upitati; „Bože što je moj vinograd?“. Naše radno mjesto, mjesto je našeg posvećenja. Za učitelje i učenike to je škola, za doktore bolnica, za prodavače trgovina… Ponašam li se kao onaj koji posjeduje dijete, posao, materijalna dobra ili kao onaj koji se skrbi o njima da više dobra donesu i da se Bog po mojem radu više proslavlja. Sve pripada Bogu i kad to shvatimo, kad krenemo svakodnevno izgarat gdje god bili, na kraju dana izgovorimo ponizno kao sv Franjo: „Sluge smo beskorisne, učinismo što smo bili dužni učiniti.“ Budemo li tako činili Krist „Domaćin“ neće uzeti od nas vinograda i iznajmiti ga drugima.

misao 17

„Dva su grijeha protiv kršćanske nade; fanatična pretpostavka i očaj.“

U vremenima krize čovjek je po naravi sklon „skrenuti“ u krajnosti. Fanatična pretpostavka zamagljuje stvarno stanje stvari. Bog čini čuda, ali draža su mu ona svakodnevna mala koja čini u suradnji sa zdravim razumom koji nam je darovao. Očaj nas pak blokira, odvaja, truje. Ni u njemu nema mjesta za razborito rješenje. Ono na što nas Krist poziva u ovim izazovnim vremenima je smireno i sabrano promišljanje. Nema Uskrsa bez Kalvarije i Golgote. Zagledajmo se u Krista na križu, jer on nam poručuje: “u Njega gledajte i razveselite se… evo jadnik vapi i Gospodin ga čuje, izbavlja ga od straha svakoga!“ Ne bojmo se, naš Uskrs je blizu!


Tjedne poruke vjeroučitelja – arhiva 2019/2020