„Krist je pobijedio Đavla koristeći isto oružje koje je Đavao koristio protiv nas: Djevicu, drvo i smrt.“

Ubirući plod s Drveta, osuda se nadvila nad Božje remek djelo. I kako je po prvoj ženi Evi došao grijeh i smrt nad svako ljudsko biće, tako nam je po Djevici Mariji svima došao Spas. Svidjelo se Bogu da nas divno stvori, ali još divnije otkupi. S Drva spoznaje grijeh i smrt, s drva križa oproštenje i život. Spomenimo se ove korizme da smo bez Boga samo prah i da ćemo se u isti vratit budemo li živjeli bez Njega. Obratimo se još danas i povjerujmo Evanđelju.

„Suvremeni čovjek se često nećka bi li nešto trebalo sačuvati, ali je u potpunosti siguran kako sve treba mijenjati.“

Ne bismo trebali biti prebrzi mijenjati staro za novo. Nije mudro rušiti zid, ako ne znamo zašto je uopće bio sagrađen. Ukoliko ne znamo smisao tradicije, prvo bismo trebali potražiti smisao, a tek onda odlučiti bi li se tradicija trebala promijeniti ili smo mi oni koji se trebaju promijeniti. Možda se pokaže kako je tradicija u pravu, a mi smo u krivu.

„Zahvalnost je najviši oblik razmišljanja“

Kada stvari i ljude počinjemo shvaćati zdravo za gotovo, kada se prestanemo čudit i počnemo se ponašat kao da je normalno imati sve što imamo, tada smo sposobni vrijeđat bližnje, pohlepno zgrtat više no što nam je potrebno (često i tuđe), zagađivat okoliš i dr. Iskrena i zdrava zahvalnost izvor je svakog dobrog čina. Nemojmo čekati da ostanemo bez voljene osobe, čistog zraka ili netaknute prirode. Zahvalimo Bogu još danas na svemu što nam je dao tako što ćemo se o svima i o svemu skrbiti na primjeren način. Bog nas neće pitati koliko smo u tome uspjeli, nego koliko smo se trudili, neka odgovor bude: „…svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom.“

„Luđak nije čovjek koji je izgubio razum, nego čovjek koji je izgubio sve osim razuma.“

Čovjek koji se zna diviti stvorenom sklon je, radi radoznalosti, svoju glavu gurati u svaki kutak svemira. Isključivo razuman čovjek sklon je guranju svemira u glavu i normalno je da je njegova glava ta koja „puca“. Bog nas je stvorio tako čudesno da nam je ostavio dovoljno tragova da Ga otkrijemo, ali ne dovoljno da Ga do kraja shvatimo. Klonimo se opasnosti razumijevanja svega, naprotiv stanimo pred misterijem stvorenog i ponovno mu se naučimo divit, jer: „ Dok ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Nebesko“.

“Bog ne traži ništa od nas, on traži nas!”

Ova utješna istina ne odnosi se samo na Boga, već počesto i na našu djecu. Iznimno je naporno konstantno privređivat i razdirat se; jesmo li ili ne pogodili s poklonom. No, ako na trenutak zastanemo biti će nam jasno kako ne želimo da se naša djeca raduju onom što im donosimo i poklanjamo. Mi želimo da se raduju nama. I oni to u srcu svome žele pa otvorimo oči srca i poklanjajmo sebe drugome. Jer zgrčući materijalno punimo ruke, ali davajući sebe punimo srce!

“Ne želimo Crkvu koja se mijenja sa svijetom, želimo Crkvu koja mijenja svijet!”

Krist nam je obećao da Njegovu Crkvu ni vrata Paklena neće nadvladati. On svoje obećanje ispunja do dana današnjeg. Činilo se da će joj doći kraj još u Rimskom Carstvu, no ono što je nekad bio centar progona danas je njen centar. Prošla je Crkva kroz bure i oluje barbarizma, Francuske revolucije, fašizma, nacizma i komunizma, no i danas stoji ponosna i moćna ne radi ljudske snage već radi svog Utemeljitelja i Uzdržitelja. Prije nego nam padne na pamet kritizirati ili ogovarati grijehe njenih sinova i kćeri, upitajmo se koliko dnevno molimo za njih. Sjetimo se da bez njih (kakavi god bili) nema ni živoga Krista među nama, ni krštenja, ni oproštenja, ni pričesti ni vjenčanja, ali ni posljednjeg ispračaja. Svatko od nas je dio te Crkve! Budemo li tražili od nje da se mijenja sa svijetom i modom, ponovit će se njena grešna razdoblja. Budemo li svojim životom ispunjali Kristovo obećanje, svijet će se mijenjati na bolje, kao što smo to mogli nebrojeno puta u povijesti vidjeti.

“Priroda nije naša majka. Možemo se ponositi njezinom ljepotom budući da imamo istoga Stvoritelja, ali ona nema nikakva autoriteta nad nama.”

Današnji kršćani skloni su upadati u zablude brzorastućih trendova, koji nisu novi, ali se ponovno populariziraju. Pogansko vjerovanje o prirodi kao majci postoji od davnina, no ono uzima sve više maha i danas. Bog je stvorio čovjeka kao krunu svoga stvaranja i kao ljubljeno stvorenje na Njegovu sliku. Sve ostalo izrijekom je podložio čovjeku i premda se valja brinuti o povjerenoj nam prirodi, te njome odgovorno gospodariti, nipošto je nebi trebalo štovati. Bog je sve stvorio radi čovjeka, a čovjeka radi sebe sama. Imajmo ovu predivnu istinu svakodnevno na umu i tada nam neće pasti na pamet da se ne dostojanstveno odnosimo prema ljudima, ali i prema prirodi.

„Nekoć se djeci uskraćivalo gotovo sve osim ljubavi. Danas se ne uskraćuje gotovo ništa, osim ljubavi“

Uvjerili su nas da moramo više raditi, tada ćemo imati više i to će nam donijeti sreću. Poslušajmo današnju djecu koja dočekuju roditelje, čujemo li češće :“Napokon, gdje si do sad, volim te!“ ili „Što si mi kupio/la?“. Rad nas vodi u Raj, jer radeći sudjelujemo u Božjem stvarateljskom djelu, no Bog nam ne zapovijeda rad već: „Ljubite jedni druge kao što sam Ja vas ljubio!“. On je za svoje učenike i čovjeka u potrebi uvijek tu, nikad odsutan, nikad prezauzet važnijim poslom. Nađimo danas vremena za Boga, za obitelj, za prijatelje, za sebe i naći ćemo pravi smisao našega života.

“Crkva je majka koja ne dopušta sve, ali sve oprašta. Svijet sve dopušta, ali ništa ne oprašta.”

Postoji priča o jednom viskom otoku usred oceana koji je bio omeđen zidinama kako bi se djeca mogla nesmetano igrati po cijelom otoku. No jednoga su dana zaključili da su zidovi sputavajući, te su ih srušili. Djeca su se tada, u strahu od pada, zgurala u središte otoka i njihove su igre postale dosadne i statične. Ne idimo za svijetom koji nas tapša po ramenu dok se valjamo u blatu grijeha. Veselje koje svijet daje prolazno je, ali radost koju obećava Krist neizmjerna je i vječna!

“Brojne su zablude današnjeg vremena centripetalne, nasuprot njima kršćanstvo je bilo i ostalo centrifugalno!”

Naviru bujice novih “proroka”, gurua, životnih učitelja s idejama koje nas same stavljaju u središte svemira. Nekoć je čovjek mislio da se sve vrti oko Zemlje, danas je upao u zabludu da se cijeli svijet vrti oko njega samog. Kršćanstvo nas uči da izlazimo iz sebe, ako se želimo nazivat Kristovima valja nam činiti ono što On čini za nas; danomice izgarati za druge!

Neživa stvar lako “pliva” nizvodno, samo ono živo može se oduprijeti i plivati uzvodno.

Kršćanstvo je uvijek bilo plivanje protiv struje. Za uzdići se prema Bogu potreban je stalan trud. Kada se čovjek ne trudi oko duhovnog rasta, on tada ne stoji na mjestu nego strjelovito stagnira. Bog daje snagu i talente. Iskoristimo ih za uspinjanje prema Njemu, a ne za uživanje u prolaznom dok nas rijeka/život ne odnese.

“Poniznost je majka svih divova”

Isus nas potiče da se borimo kako bismo ušli na uska vrata. Promatrajući svece uviđamo da je malenost najsigurnija ulaznica za Raj. Trudimo se za života ne gledati ljude “s visoka”, već smatrajmo sebe najmanjima i Bog će nas uzvisiti u posljednji dan.

Teško je bit lagan, a lagano je biti težak. (G.K. Chesterton)

U nebo lete svetci, jer su za života njihove duše bile lagane. Blago siromasima duhom poručuje nam Isus. Ako se želimo vinuti u raj, za života se treba osloboditi svog propadljivog zlata i srebra koje nas je prikovalo za zemlju.